Godinama su tri obroka bili pravilo kvalitetne prehrane, doručak je proglašavan najvažnijim obrokom dana, večera se ne smije jesti nakon 18 sati ... Sve ove informacije bombardirale su nas godinama iz svih medija koji su se htjeli prikačiti na trend zdrave prehrane.

No, radilo se zapravo samo o fenomenu koji je nastao kao posljedica kulture života na Zapadu, a i to je relativno nova izmišljotina. Proveden je cijeli niz istraživanja koja su trebala dokazati da je upravo to pravilan način prehrane, no rezultati su bili toliko različiti da se definitivno ne može govoriti o pravilu, dapače.

Na primjer, istraživanje Ministarstva poljoprivrede SAD pokazalo je da ljudi koji jedu jedan obilan obrok dnevno imaju nižu prosječnu težinu i manju količinu masnog tkiva, no zato imaju viši pritisak. Oni koji su jeli tri obroka dnevno redovito su imali niži krvni pritisak. S druge strane, istraživanje Nacionalnost instituta za starenje pokazalo je da jedan obrok dnevno izaziva simptome dijabetesa tip 2, otpornost na inzulin i netoleranciju na glukozu.

Postoje deseci vrlo ozbiljnih istraživanja koja su jasno pokazala da više manjih obroka dnevno nema nikakve veze sa smanjenjem tjelesne težine, a otprilike jednak broj njih promovira doručak u božanstvo dnevne obaveze koja, ako je preskočimo, se osvećuje povećanom tjelesnom težinom.

Gordijski čvor prvi je pokušao presjeći profesor s uglednog Yalea Paul Freedman, koji je javno zagovarao tezu da nema biološkog razloga za tri obroka dnevno. Broj i raspored obroka u danu uvjetovan je načinom života i predstavlja naviku, ništa drugo. Ljudi su se jednostavno navikli na rutinu i ne žele je mijenjati.

Ipak, i to se mijenja sa stilom života, pa sve više jedemo onda kad to naše tijelo traži od nas, a ne prema nekoj nepisanoj konvenciji. Freedman je dao i primjere iz prošlosti, navodeći kako su europski seljaci u srednjem vijeku počinjali dan čašom piva i kruhom, zatim nešto gricnuli na polju i najeli se do sita kad bi došli kući, a navečer su samo nešto pojeli da zavaraju glad.

I ova je praksa uvelike zavisila od godišnjeg doba, tipa posla koji se radio i gomile drugih faktora. Večera kao obilniji obrok je zapravo navika koja je stečena u zadnja dva stoljeća. Siromašniji su slojevi nastojali sve obroke obaviti tijekom danjeg svjetla, kako se ne bi mučili pod uljanicama i svijećama. Zapravo, što ste kasnije večerali, bili ste bogatiji i dokoniji, kasni obroci bili su rezervirali za one koji si mogu priuštiti novotarije poput struje.

Dvadeseto stoljeće donijelo je snažnu industrijalizaciju i strogo propisano radno vrijeme i pauze, pa ljudi nisu imali izbora nego prilagoditi obroke radnom vremenu, a ne obrnuto. U zadnje vrijeme niz faktora utjecao je na promjene u prehrambenim navikama, od promjena radnog vremena, sve većeg broja ljudi koji rade od kuće i sveprisutnih medija koji nam omogućuju da ne prekidamo ono što radimo kako bismo jeli.

Velik obol promjenama daje i industrija hrane s gotovim jelima koja su na stolu za par minuta, tako da se tradicija obiteljskih obroka sve više svodi na vikende i praznike, a preko tjedna svatko se snalazi kako zna i umije. Na taj način i djeca stječu navike koje se teško mijenjaju, a to su obroci s nogu, u raznim lancima brze hrane.

Zaključak još uvijek nije jasno definiran, što je zapravo bolje, no velik izbor ponuđene procesirane hrane definitivno vlada nad pripremom svježih obroka od kvalitetnijih proizvoda. Jedino što je sigurno je teza iz naslova, da ljudima biološki nisu nužna tri obroka. Ma kako nesavršena teza bila, ipak nas oslobađa osjećaja krivnje kad preskočimo neki od uobičajenih, kulturološki naslijeđenih obroka. Utjecaj na zdravlje? Poslušajte svoje tijelo, ono je najbolji indikator kvalitete odabranog načina prehrane.