Žene koje se često upuštaju u razgovore o debljini - negativno govore o veličini i obliku svojeg tijela - suočavaju se s većim nezadovoljstvom vezanim za vlastiti izgled i sklonije su stvaranju unutarnjeg ultra-mršavog ideala ljepote nego što je slučaj sa ženama koje rijetko ili gotovo nikad ne razgovaraju o debljini.

Drugim riječima, veća učestalost pričanja o debljini žene čini još nezadovoljnijima svojim izgledom. Međutim u istraživanju Rachel H. Salk sa Sveučilišta Wisconsin i Renee Engeln-Maddox sa Sveučilišta Northwstern, čak polovica sudionica je izjavila da vjeruje kako pričanje  o debljini ustvari poboljšava to kako se osjećaju po pitanju svojeg izgleda. upravo je to ono što zabrinjava istraživačice - misliti da pričanje o debljini na negativan način predstavlja dobru strategiju za suočavanje s problemima izgleda je zavaravanje jer ono ustvari pogoršava iskrivljenost percepcije vlastitog izgleda i tjelesnih modela i ideala.

Istraživačice su otkrile da čak 90 posto žena studentske dobi upušta u razgovore o debljini na način koji je definiran u prvoj rečenici ovoga teksta. „Najčešća reakcija žene na priču o debljini bilo je poricanje da joj je prijateljica debela", kazale su Salk i Engeln-Maddox, „što najčešće vodi do dvosmjerne konverzacije u kojoj i jedna i druga prijateljica zdrave težine poriču da je ona druga debela istovremeno govoreći same za sebe da su debele."

Zanimljivo je da pričanje o debljini uopće nije vezano za indeks tjelesne mase. U prijevodu, to kakvog je žena oblika, težine i veličine uopće ne igra ulogu u povećanju učestalosti pričanja i prigovaranja o svojem izgledu pred prijateljima. „Ovi rezultati služe kao podsjetnik da se kod većine žena tijekom pričanja o debljini ne radi o samoj debljini već o tome da se osjećaju debelima", dodaju istraživačice.

Pregledni članak o istraživanju prvotno je objavljen u časopisu Psychology of Women Quarterly.