Svaka navika počinje u određenom trenutku, potaknuta nečim, primjerice komadom kolača. U tom trenutku ponašamo se specifičan način - jedemo kolač i osjećamo se nagrađenima - u ovom slučaju naletom dopamina, hormona zadovoljstva koji se luči u mozgu pod utjecajem šećera. 

Vođena mehanizmom preživljavanja, naša tijela pamte gdje su i kad dobila ovu ugodu i u potrebi ponovno posežu za njom. Drugim riječima, jednom kada je naš mozak doživio kolač kao nagradu bit će teško othrvati se slatkome. 

To postaje problematično kada počnemo tražiti tu nagradu ne smo kada smo gladni, nego i kad smo tužni, pod stresom ili nam je dosadno.

"Navike postoje da nam pomažu u skupljanju podataka, tako da ne trebamo uvijek iznova tragati za informacijama, već se samo sjetiti vrijednosti nagrade. Problem je u tome što vrijednost nagrade možda više nije toliko visoka, koliko je bila nekada", objašnjava Brewer.

Zbog toga imamo potrebu jesti slatko i u odrasloj dobi iako znamo da nam šteti.

"Da bismo promijenili naviku moramo biti svjesni kakva je trenutno stvarna vrijednost", dodaje. U ovom trenutku važna je svijest.

Na primjer, ako usredotočite svoju pozornost na to što zapravo želite jesti i probaviti taj kolač u mislima, otkrit ćete da nije toliko ugodan koliko mislite.

"Ljudi postaju razočarani tim zastarjelim ponašanjem jednostavno dovodeći svijest u to. Umjesto da koristimo snagu volje, koja je najslabiji dio mozga, posežemo u najjači dio mozga - onaj odgovoran za nagrađivanje - i ažuriramo vrijednosti", objašnjava psihijatar. 

Da biste ovu promjenu razmišljanja proveli u praksi, Brewer preporučuje analiziranje osjećaja znatiželje. Približite se navici kao da je radite prvi put i istražite kako se uistinu osjećate. Nakon što to učinite, možete pronaći ono što Brewer naziva „većom, boljom ponudom" - novom navikom koja vam sada najviše koristi.