Dakle, jednostavno pitanje - zašto nas tijelo uopće tjera na šećer? Radi li se samo o gladi ili o nečem dubljem? Nutricionistica Tejal Parekh pojašnjava kako iza ovih poriva stoji niz čimbenika - od emocionalnih i navika do bioloških uzroka - koji mogu oblikovati naš odnos prema slatkom još od djetinjstva.

Dakle, slatka hrana potiče lučenje dopamina - hormona zadovoljstva - što može stvoriti začarani krug. "Mnogi su istraživači otkrili da konzumacija šećera potiče otpuštanje dopamina u mozgu", objašnjava Parekh za Parade.

Osim toga, nedostatak ključnih nutrijenata, poput proteina i vlakana, može pojačati želju za brzom energijom, dok stres i dosada često izazivaju emocionalno jedenje. Jedna je studija pokazala da su sudionici koji su redovito jeli visokokaloričnu, slatku hranu razvili još snažnije želje za njom.

Važni su razni svakodnevni izbori

No, kako smanjiti tu ovisnost o šećeru? Prema Parekh, ključ je u promjeni prehrambenih navika. Uvođenjem više hrane bogate proteinima (poput graha, ribe, jaja ili grčkog jogurta) i vlaknima (povrće, voće, mahunarke), tijelo se s vremenom može "odviknuti" od šećera.

"Ta dva nutrijenta pomažu da dulje ostanemo siti", kaže ona. S druge strane, treba smanjiti unos prerađene hrane jer ona često sadrži kombinaciju šećera, soli i masnoća koja pojačava žudnju.

Osim prehrane, važni su i svakodnevni izbori - redovito unošenje vode, jer žeđ se često brka s glađu, fizička aktivnost te svjesno prepoznavanje razloga zbog kojih posežemo za grickalicama. Jedno istraživanje pokazalo je da 37 posto ljudi zamjenjuje žeđ s glađu.

"Boca vode pri ruci može pomoći da obuzdamo želju za šećerom", dodaje nutricionistica. Male promjene - poput šetnje, zdravih međuobroka i kraćih pauza za jelo - mogu značajno olakšati put prema boljem osjećaju i manjoj ovisnosti o slatkome.

Sve u svemu, poradite na tome, bit ćete bitno zdraviji!