Njemački astronaut Reinhold Ewald 1997. godine je bio tri tjedna u svemiru - naravno, prvenstveno kao znanstvenik, ali i kao pokusni kunić. Taj medicinar i fizičar se tijekom svog svemirskog leta stavio na raspolaganje za jedan eksperiment: "Tijekom leta sam se trudio kontrolirano uzimati hranu i tekućinu i to dokumentirati".

Cilj tog eksperimenta je bilo istraživanje procesa izmjene tvari u bestežinskom stanju. Za vrijeme leta i dva tjedna nakon povratka na Zemlju Ewald je morao točno zapisivati što je jeo i pio. "Nakon toga je ustanovljeno da je nešto s količinom soli u mom tijelu u svemiru drugačije nego na Zemlji i drugačije nego u knjigama", priča astronaut.

Mjereno je i sve što je Ewald izlučivao iz tijela i to potom uspoređivano s onim što je konzumirao. To je, na iznenađenje stručnjaka, pokazalo da je njemački astronaut za vrijeme leta u tijelu "nakupio" soli, i to prilično veliku količinu. Ona je odgovarala količini koju sadrži šest litara tekućine u ljudskom tijelu - ali Ewald u svemiru nije dobio šest kilograma.

Do te spoznaje su stručnjaci vjerovatli da se sva sol u tijelu razgrađuje. "U udžbenicima je do tada stajalo: voda i sol idu paralelno", objašnjava Rupert Gerzer iz Njemačkog centra za svemirske letove i zračni promet. To znači da bi višak soli trebao biti izlučen preko bubrega i da bi trebao završiti u urinu. Nakon eksperimenta u svemiru je postalo jasno da ljudsko tijelo ne funkcionira tako jednostavno. "Očito procesi opisani u udžbenicima nisu jedini koji igraju ulogu, nego postoji još nešto, a to je za nas još potpuna terra incognita", kaže Gerzer.

Svemoćna sol

Da bi dublje istražili taj fenomen, znanstveni su se poslužili studentima kao pokusnim kunićima. Zatvorili su ih i dali im da jedu i piju puno više soli nego što je normalno. "Jadni studenti sporta, morali su se stalno povlačiti u karantenu - i biti na promatranju", prisjeća se astronaut Ewald: "Ali na kraju se to isplatilo! Ustanovljeno je da sol ne utječe samo na regulaciju tekućine u tijelu i krvnog tlaka, nego i na imunološki sustav, kao i na stvaranje i razgrađivanje koštane mase."

Kod testiranih osoba je "prekomjerna doza" soli prouzročila isto što i kod astronauta u bestežinskom stanju: oni su zadržavali sol u tijelu i tlak im je rastao. Tadašnji berlinski student medicine Jens Titze bio je tako fasciniran djelovanjem soli da je želio razumjeti kako funkcioniraju molekularni mehanizmi u tim procesima. Danas je profesor Titze šef odgovarajućeg odsjeka za istraživanje na Sveučilišnoj klinici u Erlangenu.

Previše soli pod kožom - pogubno

U tijeku svog istraživanja je Titze uspio otkriti različite puteve nakupljene soli u tijelu. Važnu ulogu pritom igraju takozvani makrofagi. "To su bijela krvna zrnca koja se jako pažljivo odnose prema soli", objašnjava Titze. Ona, naime, mogu mjeriti količinu soli, odnosno natrija ispod kože. "I kada u koži ima previše natrija, oni se pobrinu da se on izbaci kroz limfne kapilare kože." U tu svrhu makrofagi izlučuju enzim koji potiče limfni sustav da se širi. Ali ne harmoniziraju sva bijela krvna zrnca tako dobro sa soli kao makrofagi: "Postoji i jedna druga vrsta bijelih krvnih zrnaca, takozvani T-limfociti. Kada oni, pod istim uvjetima, dođu u dodir sa soli, počnu uništavati vlastito tkivo, što je naravno katastrofa", objašnjava Titze.

No, znanstvenici traže još puno odgovora na ovom području. Nejasno je tako, na primjer, zašto stariji ljudi zadržavaju puno više soli ispod kože čak i onda kada se normalno hrane. U međuvremenu se zna da previše sol pojačava razgradnju koštane mase, dakle, osteoporozu. Cilj medicine je, stoga, razviti praktične preventivne mjere kako negativni učinci soli ne bi doveli do moždanog ili srčanog udara.Ovaj efekt zove se autoimunost. Onaj tko, dakle, konzumira preslanu hranu, ne izlaže se samo riziku visokog tlaka, nego i ubrzanja i intenziviranja neke postojeće autoimune bolesti kao što je na primjer multipla skleroza.