Svatko od nas našao se u situaciji da mora djelovati ili govoriti pred skupinom ljudi. Jedina razlika između nas i djece koja se suočavaju s tom obavezom je u tome što kao odrasli ljudi iza sebe imamo nekoliko desetljeća iskustva s anksioznošću. Znamo da noć prije velikog događaja možda nećemo spavati. Znamo da ćemo se znojiti i da će nam glas vjerojatno drhtati, a to je samo jedan od primjera neugodnih situacija u kojima ćemo se naći.

Djeci i adolescentima takvi osjećaji su novi. Tinejdžeri nikad dosad nisu bili u pubertetu. Mijenja se način na koji gledaju sebe i ostatak svijeta. 

Tjeskobu ili anksioznost često zamišljamo kao neku vrstu konflikta. Kod mladih se on možda očituje u želji da se vrate u dječje doba i potrebe da što prije odrastu. Ili u ljubavi prema roditeljima i potrebi da im se suprotstavljaju. 

Konflikti nikad ne prestaju postojati, već se kao odrasli ljudi na njih jednostavno naviknemo. No mladi ljudi na njih nisu naviknuti pa zbog toga paničare, a problemi nastaju kada se na anksioznost počne gledati kao na ozbiljan problem, iako to možda nije.

Naravno, to ne znači da bi se ozbiljni poremećaji u ponašanju trebali odbaciti kao nevažni, već stručnjaci, poput Nicka Luxmoorea, preporučuju da bi djecu trebalo obrazovati kako je osjećaj tjeskobe normalan dio odrastanja, te da ni jedna osoba kroz život ne prolazi bez ijedne brige na pameti.

Tjeskoba je u mladih normalna, a kad se po prvi puta susreću s tim nimalo ugodnim osjećajem, jedino što će sa sigurnošću pomoći je podrška.