Smrt je, prema onome što znamo o njoj, kraj... nema nas nakon toga. Naravno, nije čudno da su ljudi od pamtivijeka razmišljali o tome i pokušavali dokučiti što se zapravo događa, idemo li negdje, postoje li neke naznake da možda odlazimo na drugo mjesto koje je... drugačije.

Očekivao, uz to imamo i cijeli niz priča koje nam pričaju oduvijek - kršćani imaju raj (ili pakao), drugi imaju Manitua koji ih šalje na vječna lovišta, a drugi smatraju da se opet rađamo kao netko drugi i živimo ponovno (no ne sjećamo se prošlog života).

O svemu tome razmišljamo, naravno, samo kad smo bolesni, kad su oko nas razaranja i ratovi, a dok je sve u redu - i dalje mislimo da smo neuništivi, besmrtni i ništa loše nam se ne može dogoditi.

Ne kažemo da je bilo što od ovoga točno... sigurni smo da se nakon smrti mala količina, 21 gram u našoj svijesti nestane... je li nekud otišla i je li to duša - iskreno, ne znamo. 

To znamo jer je netko jednom napravio istraživanje i vagao ljude u trenutku smrti... a sada su drugi snimali EEG u trenutku smrti i došli su do zanimljivog zaključka.

Snimka EEG-a otkrila je pojačanu aktivnost gama-pojasa mozga u trajanju po trideset sekundi uoči i nakon smrti 87-godišnjaka. 

"Ljudski mozak mogao bi biti sposoban generirati koordinirane aktivnosti tijekom razdoblja bliske smrti", navodi se u izvješću. 

Sugerira se da kratko razdoblje prije smrti omogućuje ljudima da se nakratko osvrnu na najbolje trenutke svog života, a upravo su to prepričavali i neki od ljudi koji su se probudili nakon kliničke smrti.

Nije da je neka sreća, ali nije loše....

Znanstvenici su ovo iskustvo opisali kao mirno, opušteno stanje u kojem se mozak isključuje.