Za mnoge filmove danas se govori da su najočekivaniji bez nekog stvarnog pokrića, te je to formulacija poprilično potrošena i koja više nema neku težinu. No, Stalloneov je film od svoje najave plijenio pažnju, prvenstveno zbog znatiželje kako će izgledati film nakrcan s tolikim akcijskim junacima, nebitno A ili B holivudske liste. Može se odmah reći da je Stallone ispunio očekivanja koja, ruku na srce, i nisu bila veća od poznatih lica, zafrkancije na vlastiti račun i puno pucnjave i eksplozija.

I upravo to je isporučeno, upakirano u film poput onih kakvi su bili video hitovi osamdesetih godina. Samo su junaci ipak nešto stariji. Barney Ross (Stallone) predvodi grupicu okorjelih plaćenika koji su prošli sve sukobe i dijelove svijeta i čiji je rok trajanja već lagano pri kraju. Tada im uleće ponuda za posao koja se čini vrlo unosnom, a po svemu sudeći iza svega stoji CIA. Njihov je zadatak da ubiju generala Garzu, diktatora male države-otočića.

U izviđanju otoka pomogne im Sandra koja želi pomoći svojoj zemlji, ali oni tada ni ne slute da je ona Garzina kći. Oni svjedoče tiraniji na otoku, ali i prisutnosti Amerikanca koji očigledno ima glavnu riječ. Vojska ih primijeti, ali nakon što na brzaka pobiju njih desetak i zatim napalmom zaliju luku, uspijevaju pobjeći. I premda zna da bi najbolje bilo odustati od tog posla jer ih CIA koristi kako bi ih riješili svog otpadnika Munroea, Ross se odlučuje vratiti i spasiti Sandru. A naravno da ga ostali nisu mogli pustiti samoga.

Nema tu puno filozofije, ali i nitko je nije očekivao. Svi oni koji su voljeli akcijske pucačine osamdesetih, ovdje će definitivno doći na svoje. I samim filmom, ali i ovdje okupljenim akcijskim zvijezdama. Scena u kojoj se istodobno pojavljuju Stallone, Willis i Schwarzenegger nesumnjivo će postati kultna, a posebno je zabavan zadnji komentar na Schwarzeneggerovu pojavu koja korespondira s njegovom stvarnom političkom karijerom. Šteta je jedino što ih Stallone nije scenu posložio tako da se bar u jednom kadru vide svi sprijeda - jer navodno su scenu zaista snimali zajedno.

Općenito se posvetilo dosta pažnje dijalozima, pa su poželjne duhovite doskočice ponekad doista duhovite, a posebice zabavlja zafrkancija na vlastiti račun. Istina, na kraju filma uistinu su pretjerali s pucnjavom, eksplozijama i mrtvima, ali ruku na srce, bilo je to i prilično očekivano. Problem je i u preglasnom zvuku. Ali Stallone zaista nije ništa kriv što kod nas u kinima misle da će film biti još atraktivniji ako bude glasan do same granice izdržljivosti.

Uz prilično pretjerivanja i poneku rupu u logici priče, što je, budimo iskreni, donekle i obavezni sastojak ovakvih filmova, „Plaćenici" ipak nude i dovoljno uzbuđenja, zabave i dobre akcije da ciljana publika bude sasvim zadovoljna. I da poželi još. A nadajmo se da će se tada pridružiti i nekoliko imena koja su ovdje izostala.