Pacijenti koji leže u ugodnim bolničkim sobama s puno svjetla i pogledom na prirodu, oporavljaju se puno prije onih koji borave u tamnim prostorijama i pod umjetnim svjetlom, pokazale su studije.

A kakve to veze ima s vrstom teretanama? To ćemo vam upravo pokazati.

Grupa ljudi za potrebe istraživanja kvalitete terapije podijeljena je na dva dijela. Sudionici su bili stariji od 35 godina, i patili od problema s kukom ili koljenima.

Jedna grupa ljudi, njih 42, terapiju je primala u moderno uređenoj prostoriji s pogledom na prirodu, puno sunčevog svjetla i modernim spravama za vježbanje. Druga grupa, oko 40 ljudi, vježbala je u bezličnoj prostoriji u podrumu zgrade iz 1970-tih godina.

Obje grupe nadgledao je psihoterapeut, a ni on ni sudionici nisu bili upoznati s točnom svrhom istraživanja.

Za usporedbu je oformljena i treća grupa, čiji pacijenti su smješteni na listu čekanja i tijekom osam tjedana, koliko je program trajao, nisu vježbali.

Sudionici su trebali opisati rezultate o poboljšanju zdravstvenog stanja, smanjenju boli i funkcioniranju udova nakon terapije. Testirana je snaga njihovih mišića, te izdržljivost i brzina hoda prije i nakon isteka terapije.

Istraživanje se provodilo u popriličnoj tajnosti kako bi istraživači minimalno utjecali na rezultate. Grupe su imenovane A i B, a interpretacija rezultata najprije se navela pismenim putem, prije nego što se otkrilo koja grupa je vježbala u kojoj prostoriji.

Nakon 8 tjedana, obje grupe pokazale su napredovanje, smanjenu bol i veću mogućnost kretanja. No primijetila se značajna razlika u snazi mišića, te brzini hodanja i izdržljivosti kod sudionika jedne grupe. Treća grupa nije pokazala nikakav oporavak.

Rezultati koji iznenađuju

Analizom svih potrebnih podataka zaključilo se da su veći napredak postigli sudionici koji su vježbali u podrumu stare zgrade.

Nakon istraživanja svim sudionicima pokazane su fotografije obje prostorije, pri čemu su ljudi koji su vježbali u podrumu potvrdili da taj prostor nisu doživljavali kao nešto negativno, niti su obraćali pažnju na njegov izgled. Zapravo, većini njih prostor je ostao u lijepom sjećanju, jer ih je podsjećao na stare teretane. Kod njih je zamijećen i snažniji osjećaj timskog rada - međusobno su si pomagali kako bi postigli bolje rezultate.

Pacijenti u modernoj prostoriji nisu se osjećali kao dio tima. Veliki prozori odvlačili su im pažnju, a od pomoći nisu bila ni ogledala u kojima su morali gledati problematične dijelove tijela, što ih je konstantno podsjećalo na njihove boljke.

Što nam to govori o tome kako bismo trebali vježbati? Ovo istraživanje pokazuje da je od modernije uređenog prostora bitnija atmosfera. Trebali bismo pronaći mjesto za vježbanje u koje se uklapamo i u kojem postajemo dijelom grupe koja si pomaže na svakom koraku. Moderan prostor neće nas odvesti do uspjeha, ako se tijekom vremena koje tamo provodimo osjećamo neugodno i nervozno, a jedino što želimo je što prije otići odande.