Nedavno je objavio roman suvremenog hrvatskog pisca iz Splita, Ivice Ivaniševića, Otmica Razreda za književnost, u finoj, elegantnoj opremi, u tvrdom uvezu na 190 stranica .

U središtu pozornosti je Josip Bepo Peraica, splitski pisac, nepriznat i ne hvaljen, koji u trenucima dubokog nezadovoljstva otima cijeli Akademijin Razred za književnost.

Okosnica romana podsjeća na svojedobne artističke uratke o apsurdu života, koji je nažalost jedina postojeća stvarnost.

Uistinu, Ivanišević progovara o vrednovanju opusa, knjiga, slika, kompozicija pojedinaca koji postižu i dostižu najviše nagrade i benefite članstvom u uvaženim znanstvenim i umjetničkim akademijama, za razliku od mnogih nepoznatih i anonimnih stvaratelja koji jednako marno kao i oni akademici stvaraju svoj osebujni opus, ali bez ikakvih priznanja.

Na kraju, svi završavaju u konačnom zaboravu, ipak ovi priznati, mogu biti zadovoljni, uzeli su od života što su mogli i htjeli.

Da, znam, postoje kriteriji i uvaženi odlučitelji tko će što dobiti i u što će se promaknuti.

Kada sam bio znatno mlađi, vjerujući u pravdu i istinu, njegovao sam razmišljanje kako svi ti uvaženi pojedinci posjeduju iznimne kvalitete i stvaralačke moći, za razliku od svih drugih.

Jednom sam, upitao poznatog književnika i akademika, osvajatelja svih mogućih nagrada na ovim prostorima, inače i profesora na fakultetu, kada stigne sve to napisati, pored tolikih obaveza? Odgovorio mi je odmah, dok drugi popodne spavaju ja pišem. Eto.

Zanimljiva i izazovna proza Ivice Ivaniševića o našoj stvarnosti, zacijelo će se neki i prepoznati.