Tko je otvorio bombonijeru pa vratio praznu kutiju natrag u regal; tko je nabio velik telefonski račun pa pustio roditelje da obijaju šaltere telefonskog operatera i objašnjavaju ravnodušnim službenicima da je posrijedi neka greška; tko nije napisao domaću zadaću pa je rekao učiteljici da mu je bilježnica netragom nestala; ili pak umjesto na prvi sat otišao na kavu, iako razrednica misli da je morao teško bolesnoj baki biti potpora na Hitnoj? A tko se pohvalio pred prijateljima da mu tata ima najnoviji model BMW-a, samo je spremljen u djedinoj garaži na selu? Zaista, pojma nemamo.

Ili je posrijedi neka demencija pa se ne sjećamo da smo to, možda ne baš sve, učinili upravo mi u nekoj svojoj pradavnoj prošlosti? Istini za volju, sve su to uobičajene scene koje su obilježile svako djetinjstvo: svi smo lagali i koristili sitne prevare kako bismo izbjegli kazne, bili važni među vršnjacima ili pak iskušavali granice roditeljske tolerancije. Evo što kažu najnovija istraživanja o dječjim lažima. Znanstvenici s McGill sveučilišta u Montrealu napravili su analizu ponašanja 100 djece u dobi od 3 do 14 godina kako bi otkrili kakvu ulogu ima laganje u razvoju djeteta. Djeca su odvedena u prostoriju, rečeno im je da gledaju prema zidu i ne okreću se te da ne gledaju igračke na stolu.

Kada djeca shvate da bi mogla biti kažnjena za nešto što su učinila ili da bi zbog toga mogla dospjeti u neku drugu nevolju, vjerojatno će pribjeći laganju. Ako roditelji žele da im  djeca govore istinu, trebaju krenuti od sebe. Laž, naime, potječe od odraslih. A djeci su od odraslih najbliži  njihovi roditelji.

Prirodna stvar

Ali kad je osoba koja ih je nadgledala otišla iz sobe, malo po malo djeca su se počela okretati . Zapravo, 80 posto djece je razgledavalo uokolo nakon što su ostali sami. Kad su se stariji vratili u prostoriju, pitali su ih jesu li se okretali. Otkriveno je da su u 74 posto slučajeva djeca od 4 do 7 godina lagala o upitanom. - Oni nisu loši, to je tipično za djecu. Normalno je da djeca povremeno lažu. Dakle, laganje je prirodna stvar. Ono je dio razvojnog procesa djeteta i predstavlja pozitivnu prekretnicu u njihovu razvoju - tvrde znanstvenci. Dijete treba biti vrlo inteligentno da bi znalo razliku između onog što je istina i što nije, ali i da bi znalo kako uvjeriti nekoga u ono što govori. Fraza ‘dječje laganje’ instinktivno zvuči kao nešto loše, ali istraživači to vide kao važan dio društvene komunikacije koja izgrađuje empatiju. - Činjenica je da laganje nije dobro ponašanje. U društvu je vrlo jasno da ne želimo oko sebe ljude koji lažu - kaže dr. Victoria Talwar s McGill sveučilišta te zaključuje da je laganje dobro. Naime, kada otkrijemo da dijete laže, to znači da je sposobno razumjeti tuđu perspektivu.

Naučeno ponašanje

Istraživanje je uključivalo i puštanje zvukova djeci koja su zatim trebala pretpostaviti o kojoj se igrački radi. Samo što nijedan od tih zvukova nije bio zvuk igračke. No, djeca su namjerno lagala znajući da će poslije biti nagrađena. Fascinantno je da su i istraživači lagali, koristeći se isprikama poput ‘moram se javiti na telefon’ da bi izašli iz sobe i promatrali roditelje koji su gledali svoju djecu dok lažu. - Odrasli moraju biti sposobni zapamtiti sve što su ranije rekli kako bi ostali dosljedni u svojoj laži i da ne bi bili otkriveni. Usto, moraju moći brzo misliti, znati što drugi očekuju i kako da svoju laž predstave. S druge strane, morate biti pažljivi kada nekom drugom roditelju želite reći da mu dijete laže. Svakako ne možete reći: ‘Ajme, pa to je grozno, vaše dijete laže!’, jer je činjenica da laž potječe od odraslih. Djeca su najčešće ta koja ‘kupe’ male laži koje roditelji izgovaraju. Roditelji djece koja su sudjelovala u programu složili se sa zaključkom da je laganje naučeno ponašanje.