Nova analiza objavljena u časopisu Nature Food istražuje kako bi se zdrave prehrane mogle optimizirati po pitanju cijene i emisija stakleničkih plinova, koristeći stvarne lokalne podatke iz 171 zemlje. Istraživači su modelirali tri scenarija: prehranu s najnižim mogućim emisijama, onu sastavljenu od najjeftinijih nutritivno prihvatljivih namirnica te jelovnik koji odražava najčešće potrošačke navike.

Studija je kombinirala stvarne lokalne cijene namirnica i njihove ugljikovodične otiske (emisije CO2 ekvivalenta) kako bi usporedila tri hipotetska jelovnika: prvi, koji bi zadovoljio prehrambene potrebe uz najmanje moguće emisije, drugi, koji bi bio najjeftiniji; i treći, koji odražava trenutno najčešće konzumiranu prehranu u pojedinoj zemlji. Rezultati objašnjavaju konkretne kompromise između cijene hrane i klimatskog utjecaja te upućuju kako prehrambene politike mogu istovremeno adresirati javno zdravlje i klimatske ciljeve.

Tri scenarija prehrane: emisije i troškovi

Glavni nalazi studije mogu se sažeti kroz usporedbu dnevnih emisija i troškova tri referentna jelovnika. Globalno gledano, prosječna zdrava prehrana sastavljena od najčešće konzumiranih namirnica u svakoj zemlji uzrokuje oko 2,44 kg CO2 ekvivalenta po osobi dnevno i košta prosječno 9,96 USD.

Nasuprot tome, kada bi se sastavio jelovnik koristeći isključivo namirnice s najnižim emisijama (uz zadovoljenje nutritivnih potreba), emisije bi pale na svega oko 0,67 kg CO2e dnevno, uz prosječnu cijenu od oko 6,95 USD.

Treći scenarij - najjeftinija moguća zdrava prehrana - rezultirao bi s približno 1,65 kg CO2e dnevno, ali po cijeni od svega 3,68 USD na dan. Ovi brojevi ilustriraju da najekološkija prehrana nije nužno i najskuplja: iako košta više od apsolutno najjeftinije opcije, i dalje je jeftinija od tipične prehrane koju ljudi trenutno jedu širom svijeta (6,95 USD naspram 9,96 USD dnevno).

Važno je naglasiti da su svi razmatrani scenariji nutritivno zadovoljavajući. Dakle, ne govorimo o izgladnjivanju ili pothranjenosti radi smanjenja emisija, već o različitim odabirima unutar granica zdrave prehrane.

Čak se razmatrao i četvrti, mješoviti scenarij: kombinacija uobičajenih namirnica s jeftinijim zamjenama, koji je dao srednje rezultate (oko 1,86 kg CO2e i 6,33 USD dnevno), ali ipak znatno bolje od trenutne prosječne prehrane, premda ne tako ekstremno kao najjeftiniji ili najniži emisijski jelovnik. To pokazuje da već i djelomična zamjena uobičajenih namirnica održivijim alternativama može bitno smanjiti klimatski otisak prehrane.

Emisijski najteže namirnice: životinjski proizvodi i škrob

Zašto se emisije toliko razlikuju između najjeftinijeg i najčišćeg jelovnika, kada oba pružaju sličnu kalorijsku i nutritivnu vrijednost? Istraživanje upućuje na dvije skupine namirnica kao glavne "krivce": hranu životinjskog porijekla i škrobne osnovice prehrane (žitarice i gomolji). Ti segmenti čine čak 91 posto razlike u emisijama između scenarija najniže emisije i scenarija najniže cijene. Drugim riječima, način na koji biramo proteine i glavne ugljikohidratne izvore ima golem utjecaj na klimatsku održivost jelovnika.

Životinjski proizvodi (meso, mlijeko, jaja, riba) u pravilu su emisijski najzahtjevniji dio tanjura, ali unutar te skupine postoje velike razlike. Najjeftinija opcija životinjskog proteina u mnogim zemljama je mlijeko. Ono ima i manji ugljični otisak od, primjerice, govedine ili janjetine.

No, studija ističe da postoje još povoljnije opcije s gledišta emisija: neke vrste ribe, poput sardina ili skuša, imaju još niže emisije stakleničkih plinova po kaloriji, premda im je cijena nešto viša u usporedbi s mlijekom.

S druge strane spektra, crveno meso (osobito govedina) glavni je pojedinačni emiter: kilogram govedine u prosjeku generira desecima puta više CO2e nego kilogram biljne hrane. Razlog su biološki i poljoprivredni procesi: goveda ispuštaju metan u probavi, a uzgoj stočne hrane i krčenje zemljišta za pašnjake dodatno doprinose emisijama.

Kod škrobnih namirnica (koje čine bazu većine obroka, poput žitarica, krumpira, riže) također se uočava zanimljiv paradoks. Riža je globalno vrlo popularna namirnica i često najjeftiniji izvor kalorija u mnogim zemljama, ali nije i najčišći. Naime, emisije po kaloriji riže više su nego kod nekih alternativnih žitarica poput pšenice ili kukuruza. Glavni krivac je opet biologija: uzgoj riže često uključuje poplavljena polja na kojima anaerobne bakterije proizvode metan, potentan staklenički plin.

Dakle, premda je riža ekonomičan izbor za nahraniti populaciju, s klimatskog stanovišta pšenica ili kukuruz bili bi bolji izbor kada bi im se omogućila slična dostupnost - oni su tek neznatno skuplji, a emisijski bitno "lakši" od riže. Ovo upućuje da u siromašnijim zajednicama klimatski nepovoljni prehrambeni obrasci nisu stvar neznanja, nego cijene: ljudi biraju visokoemisijske namirnice (poput riže ili mlijeka) jer su to najdostupnije kalorije za njihov budžet.

Voće i povrće - cijena varira, emisije jedva

Za razliku od navedenih skupina, voće i povrće pokazuju zapanjujuću konzistentnost u pogledu emisija. Studija naglašava da, iako cijene svježih namirnica biljnog porijekla mogu znatno varirati od zemlje do zemlje (ovisno o lokalnoj dostupnosti, uvozu, sezoni i sl.), njihov ugljični otisak ostaje relativno ujednačen i nizak bez obzira na cijenu. Drugim riječima, kilogram rajčica ili jabuka ima sličan klimatski utjecaj bilo da ga kupujemo skupo u sjevernoj Europi zimi ili jeftino na lokalnoj tržnici u sezoni.

Naravno, postoje razlike u proizvodnim metodama. Na primjer, rajčica iz grijanog staklenika ima veću emisiju od one uzgojene na suncu - ali u globalnom prosjeku voće i povrće spadaju među namirnice s najmanjim ugljičnim otiskom. Većina emisija iz biljne proizvodnje dolazi od gnojiva, obrade tla i transporta, no te su brojke neusporedive s emisijama uzgoja stoke ili proizvodnje mliječnih proizvoda.

Posljedica ovakvih nalaza je jasna poruka za politike prehrane: poticanje potrošnje voća i povrća donosi dvostruku dobit. S jedne strane, doprinosi javnom zdravlju (prehrana bogata biljnom hranom povezana je s manjom stopom kroničnih bolesti), a s druge strane ne opterećuje klimu - čak i ako povećana potražnja za povrćem povisi cijene na tržištu, emisijski učinak te promjene bit će zanemariv.

Ključan izazov ostaje dostupnost: voće i povrće moraju biti pristupačni širem stanovništvu, cjenovno i logistički, kako bi se očekivana korist ostvarila. U tom kontekstu važno je ulagati u smanjenje cijena i gubitaka u lancu opskrbe ovim namirnicama, jer klimatska održivost nije upitna - pitanje je ekonomije i infrastrukture.

Koliko doprinosi transport? Primjer avokada

Kada se govori o ugljičnom otisku hrane, često se u javnosti postavlja pitanje "prevoženja namirnica oko svijeta". Intuicija nam govori da hrana uvezena s drugog kontinenta nosi sa sobom velik "teret" transportnih emisija. No, podaci pokazuju da je ulaganje u energetsku efikasnost transporta kroz desetljeća dovelo do toga da je doprinos transporta relativno malen u ukupnim emisijama hrane. Za većinu namirnica transport čini manje od 10 posto ukupnih emisija. Veći dio ugljičnog otiska nastane prije nego hrana napusti farmu: u polju, štali, klaonici, preradi i pakiranju. Čak i logistika skladištenja (hladnjače) i maloprodaje obično imaju manji utjecaj od primarne proizvodnje.

Konkretan primjer daje avokado, voće koje često prelazi pola svijeta do europskih potrošača. Avokado je stekao pomalo lošu reputaciju u medijima kao klimatski problem zbog transporta. Međutim, ključna stvar je način transporta. Avokado i slične namirnice uglavnom se prevoze brodovima u velikim kontejnerima. Brodski prijevoz je izuzetno efikasan: emisija CO2 za dopremiti 1 kg avokada iz Latinske Amerike do Europe iznosi oko 0,2 kg CO2e - što je tek oko osam posto ukupnog ugljičnog otiska tog avokada. Drugim riječima, transport brodom gotovo zanemarivo povećava emisije u odnosu na emisije same proizvodnje avokada.

Štoviše, kako ističe klimatska stručnjakinja Hannah Ritchie, čak i avokado dopremljen s drugog kraja svijeta ima daleko manji klimatski utjecaj od lokalno proizvedenih proizvoda životinjskog podrijetla poput mesa ili maslaca.

Pravi problem nastaje tek kod zračnog transporta hrane. Avionski prijevoz emitira čak 50 puta više CO2 po tona-kilometru od brodskog. Srećom, vrlo mali udio globalne trgovine hranom odvija se avionom - oko 0,16 posto "food miles" otpada na avio-transport, i to uglavnom za lako pokvarljive, luksuzne namirnice (npr. svježe bobičasto voće ili šparoge izvan sezone).

Zato je općenito pravilo: za ugljični otisak prehrane mnogo je važnije što jedemo, nego odakle je. Lokalne namirnice nisu automatski "zelene" (primjerice, lokalno uzgojena govedina može imati veći otisak nego uvezena leća).

Međutim, postoji iznimka: ako namirnica dolazi isključivo avionom, njezin će transportni otisak biti neproporcionalno velik. Potrošači i nabavni lanci stoga mogu smanjiti emisije izbjegavanjem često skrivenog avio-uvoza (provjerom dolazi li egzotično voće van sezone zračnim putem). Za ogromnu većinu prehrambenih proizvoda koji putuju brodom ili kamionom, transportni sloj je sekundaran, primarna pozornost ide na vrste hrane i metode proizvodnje.