Prema UN-ovoj konvenciji o ljudskim pravima, hrana je osnovno ljudsko pravo. Za hedoniste ona je užitak, za realiste potreba, a za Hipokrata, hrana je lijek. Ako na trenutak zatvorimo oči pred svjetskim problemom gladi i neravnomjerne raspodjele hrane, prve tri tvrdnje su neupitne. No teza da je hrana lijek propitkuje se otkako je izrečena.

O utjecaju prehrane i pojedinih hranidbenih tvari na zdravlje čovjeka napravljeno je bezbroj znanstvenih studija, a njihov broj i dalje progresivno raste. Sve su suglasne u jednom, prehrana uvelike utječe na zdravlje čovjeka. Krajem 90-ih godina prošloga stoljeća Amerikanci su objavili studiju prema kojoj je od 300.000 do 600.000 smrtnih slučajeva godišnje posljedica neodgovarajuće prehrane i manjka tjelesne aktivnosti. Prema tome, odabir hrane i način na koji se hranimo očito značajno utječe na naše zdravlje i kvalitetu našega života pa je pravilna prehrana itekako isplativ ulog u zdraviju budućnost.

Što je  pravilna prehrana?

Pravilna prehrana, suprotno još uvijek uvriježenom mišljenju, sasvim sigurno nije sinonim za odricanje od okusa ili omiljene hrane. Isto tako ne podrazumijeva strogu podjelu hrane na zdravu i nezdravu.

Hraniti se pravilno znači jesti ukusne i raznovrsne obroke tri do pet puta dnevno, u količinama prilagođenim potrebama pojedine osobe. Kako bi zadovoljila potrebe organizma, prehrana čovjeka mora se, bez iznimke, sastojati od ugljikohidrata, masti i proteina. O omjerima hranjivih tvari dosta se raspravljalo, no službene, znanstveno potvrđene preporuke kažu da bi ugljikohidrati trebali osigurati oko 55 - 60 % ukupnog dnevnog energetskog unosa, masti oko 25 - 30 %, a  proteini otprilike 10 - 15 %. Pritom je uvijek bolje odabrati složene ugljikohidrate nego jednostavne jer imaju veću nutritivnu vrijednost. To znači, primjerice, umjesto bijelog peciva uzeti integralno, umjesto oguljene bijele riže, neoguljenu smeđu, i sl. Isto vrijedi i za masti, pametniji odabir su višestrukonezasićene masti (primjerice maslinovo i repičino ulje) koje se povezuju sa smanjenjem rizika od kardiovaskularnih bolesti, nego zasićene masti (poput životinjskih masnoća) koje mogu doprinijeti povećanju rizika pojave rečenih bolesti. U dobre izvore proteina spadaju riba, bijelo meso peradi, soja, mlijeko i jaja. Te su namirnice izvori biološki visokovrijednih proteina koji sadrže sve organizmu potrebne esencijalne aminokiseline, a opet imaju manji udio zasićenih masti i kolesterola nego, primjerice, masno svinjsko i goveđe meso. A zbog spoznaja o ulozi voća i povrća na smanjenje rizika od kroničnih i nekih karcinogenih bolesti, stručnjaci  preporučuju dnevni unos 5 serviranja voća i povrća

Zlatna mediteranska prehrana

Danas se zlatnim standardom pravilne prehrane smatra mediteranska prehrana, a povezuje se sa smanjenjem stope smrtnosti te obolijevanja od kroničnih bolesti, ali i produljenim životnim vijekom. I kod nas rezultati višegodišnjih epidemioloških studija o utjecaju prehrane na zdravlje i razvoj određenih bolesti među stanovništvom priobalnog i kontinentalnog dijela Hrvatske, ponajprije dijabetesa, bolesti kardiovaskularnog sustava te karcinoma, ukazuju na prednosti mediteranske prehrane karakteristične za priobalni dio Hrvatske.

Potrebno je ipak naglasiti da ne postoji tipična mediteranska prehana. Naime, na Mediteranu se nalazi 16 zemalja i svaka od njih ima svoju specifičnu prehranu, a razlike u prehrambenim navikama vidljive su čak i u pojedinim regijama. Takav je slučaj s Italijom, Francuskom te Hrvatskom. Ipak, neke temeljne karakteristike mediteranske prehrane, koje se ističu kao nosioci blagotvornog djelovanja na zdravlje, su: visok udio voća, povrća, žitarica i orašastih plodova, uporaba maslinova ulja kao izvora nezasićenih masnoća, konzumacija ribe, peradi i mliječnih proizvoda u umjerenim količinama, nizak unos crvenog mesa te svakodnevna konzumacija vina u niskim ili umjerenim količinama.

Koliko odstupamo od ‘zlatnog standarda’?

Donedavno se prehrana stanovnika Hrvatske sastojala uglavnom od namirnica proizvedenih na lokalnoj razini. Samim time je prehranu uz priobalna područja karakterizirao visok unos ribe, zelenog lisnatog povrća i maslinova ulja, dok se u kontinentalnoj Hrvatskoj više konzumiralo meso (crveno i meso peradi), kao i žitarice te krumpiri. U posljednje su vrijeme, pak, izražena (što je potvrđeno i znanstvenim studijama) snažna odstupanja u unosu hrane u različitim mediteranskim zemaljama te prehrana tih zemalja sve više gubi značajke mediteranske,  a sve više dobiva značajke tipične zapadnjačke prehrane.

Čini se, ipak, da je snažan prodor ‘zapadnjačkog stila života’ učinio svoje te se tradicionalni načini prehrane uvelike mijenjaju. Zbog toga su danas i u Hrvatskoj sve manje prisutne razlike u prehrani stanovništva kontinentalnog i priobalnog područja. Moguće je da zbog toga i novija antropološka istraživanja ukazuju na rastući broj osoba s prekomjernom tjelesnom masom i pretilih osoba u odrasloj populaciji. Tako je 2003. godine u Hrvatskoj  prosječno 35 % žena i 46 % muškaraca imalo prekomjernu tjelesnu masu dok je oko 22 % žena i 21 % muškaraca bilo pretilo. Ako znamo da je pretilost globalni problem i bolest koja sa sobom nosi niz zdravstvenih komplikacija, tada ove brojke djeluju itekako zabrinjavajuće.

Iz podataka o osobnoj potrošnji za 2005. godinu Državnog zavoda za statistiku mogu se iščitati neka odstupanja u prehrani stanovništva Hrvatske od prehrane koju stručnjaci smatraju odgovarajućom. Tu je ponajprije povećan unos energije putem masti, nasuprot energiji koju osiguravaju ugljikohidrati. Nadalje, konzumira se znatno više crvenog mesa i suhomesnatih prerađevina u odnosu na ribu (preporuča se 340 grama ribe tjedno. Dnevni unos mlijeka i mliječnih proizvoda, kao najekonomičnijih izvora kalcija, također je nedostatan. Prosječni dnevni unos voća i povrća se može smatrati zadovoljavajućim, kao i dnevni unos žitarica. Dnevno se troši oko 50 g masti i ulja, čime još jednom premašujemo preporuke za pravilnu prehranu.

Zanimljivo je primjetiti da, iako odstupanja u prehrani stanovništva Hrvatske u odnosu na pravilnu prehranu na prvi pogled ne djeluju prevelika, svejedno uzrokuju stalan porast broja pretilih i, posljedično, bolesnih. Za zaključiti je da i male promjene prehambenih navika dugoročno uzrokuju velike promjene koje je poslije teško iskorijeniti.

Hrvatska ima idealan geografski položaj, klimu te prirodne resurse za proizvodnju vrlo kvalitetne hrane te još uvijek prilično očuvanu okosnicu mediteranskog prehrambenog uzorka. Stručnjaci su dovoljno rano počeli upozoravati i educirati stanovništvo o važnosti pravilne prehrane, nerijetko se provode javnozdravstvene kampanje, obraća se dovoljno velika pozornost na zdravstvenu ispravnost hrane, a  hrvatska prehrambena industrija slijedi svjetske trendove u proizvodnji hrane.
Dakle, imamo sve predispozicije da nas, naslanjajući se na tradiciju i uzimajući ono najbolje što nam znanost preporučuje, a nove tehnologije omogućuju, zaobiđe globalna prehrambena kriza i posljedice koje sa sobom nosi. No, kako će nam prehrambena slika izgledati u budućnosti, to najviše ovisi o svakom pojedinom čitatelju ovoga teksta (naravno, i šire) te o njegovu odnosu prema svojemu zdravlju.