'Koliko ste često u supermarketu prebirali jabuke ili banane koje najljepše izgledaju?', piše Da Silva. 'Naša prirodna želja za lijepim voćem znači da se tone i tone voća i povrća s manjim nesavršenostima bacaju u smeće. Hrana koju bacaju potrošači, dućani ili restorani, međutim, samo je dio ove priče', dodaje. Bacanje hrane u siromašnim zemljama manji je problem od činjenice da se goleme količine gube u ranijim fazama prehrambenog lanca. Gubici hrane na farmama, u tvornicama, prijevozu, skladištima i trgovinama dovode u pitanje sigurnost prehrane u brojnim dijelovima Europe i srednje Azije, pokazuju podaci FAO-a.

'U zemljama u razvoju, gubici nakon žetve mogu doseći čak 40 posto proizvodnje', istaknuo je da Silva. 'U Europi, ako kombiniramo gubitke i bacanje hrane u cijelom prehrambenom lancu, govorimo o 280 do 300 kilograma po osobi godišnje', rekao je.

Direktor FAO-a upozorava da će se potreba za hranom s godinama povećavati uzmu li se u obzir prognoze da će do 2050. svjetska populacija doseći devet milijardi ljudi. "Ako se gubici i bacanje hrane smanje samo za pola, za prehranu stanovništva do 2050. proizvodnju će trebati povećati za 25, a ne kako se sada procjenjuje za 60 posto', rekao je Da Silva.

UN-ova agencija ističe i štetan učinak bacanja hrane na okoliš, jer se tako baca i sva energija, zemlja i voda upotrijebljena u proizvodnji i procjenjuje da se godišnje ispusti 3,3 gigatone stakleničkih plinova nastalih proizvodnjom hrane koja nije konzumirana. 'zraženo u novcu, ukupan godišnji trošak bačene hrane prema cijenama proizvođača iznosi 750 milijardi dolara, a prema maloprodajnoj cijeni i troškovima za okoliš puno više, pokazuju podaci FAO-a.

'Iz bilo koje perspektive - etičke, gospodarske, iz perspektive okoliša ili sigurnosti prehrane, jednostavno ne možemo tolerirati bacanje jedne trećine ukupne količine hrane proizvedene u svijetu', naglasio je Da Silva. Borba protiv bacanja i gubitka hrane jedan je od pet elemenata 'Plana za suzbijanje gladi' glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona, a FAO zajedno sa širom koalicijom partnera radi na rješavanju toga i ostalih problema vezanih za sustav prehrane.

Što bi vlade u Europi mogle učiniti da se to promijeni? Da Silva kaže da u tim dijelovima svijeta dominiraju mali i raštrkani proizvođači hrane te nisu u stanju ulagati u novu tehnologiju koja bi smanjila gubitke. Vlade bi trebale osmisliti politike i programe potpora koje bi ih potaknuli na udruživanje, što bi malim proizvođačima omogućilo povećanje proizvodnje ili izgradnju zajedničkih skladišta i hladnjača.

U tom slučaju ne samo da bi smanjili goleme gubitke, jer bi hranu uskladištili odmah nakon berbe, nego bi i produljili rok valjanosti proizvoda zbog čega bi ih kupci manje bacali, kaže Da Silva. Za razliku od gubitaka, nastavlja direktor FAO-a, bacanje hrane u najvećoj je mjeri rezultat ponašanja i odluka kupaca i trgovaca, pa bi vlade kroz javne kampanje mogle izmijeniti takvo ponašanje. 'Pozivam sve - od ministara do poljoprivrednika, trgovaca i kupaca da preispitaju svoje stavove i ponašanje kada je riječ hrani. Ovakav gubitak hrane i resursa mora prestati!', zaključio je Da Silva u članku.