Ako se stopa nastavi povećavati ovom brzinom, depresija će biti među najčešćim zdravstvenim problemima u svijetu do 2020., druga nakon bolesti srca.

No zašto je generacija koja uživa više slobode, mogućnosti i nezavisnosti u odnosu na svoje majke i bake daleko više nesretnija? Radi li se doista o kemijskoj neravnoteži u mozgu? Ili smo jednostavno spremni prebrzo postaviti dijagnozu bolesti? Jesu li žene poludjele ili pak društvo u kojem živimo?

Naša kultura podržava ideju kako je depresija kemijski problem u mozgu koji zahtjeva kemijsko rješenje. Brzo i jednostavno rješenje su antidepresanti (samo u Britaniji na njih se u prošloj godini potrošilo 330 milijuna funti) i kratkotrajna kognitivna bihevioristička terapija.

I dok su antidepresanti nedvojbeno korisni u omogućavanju oboljeloj osobi da ponovo funkcionira, ideja kako je depresija vezana samo uz loše gene i nizak serotonin samo je dio priče. Previše se oslanjamo na takva kemijska objašnjenja, koja zapravo onemogućuju potpunije razumijevanje kulturalnih razloga koji stoje iza ovog trenda.

Životi žena mnogo su se promijenili u posljednjih 50 godina, i neki stručnjaci za mentalno zdravlje navode kako smo više podložni depresiji jer imamo veća očekivanja. Ovo se ne bi trebalo shvatiti kao kritika ženama, već radije kao kritika kulture koja promovira infantilnu fantaziju o neprekidnoj sreći kao cilju kojem trebamo težiti, te koja bombardira žene s proturječnim porukama kako postići taj Sveti gral.

Kad bi smo samo mogle dobiti taj odličan posao i napredovati. Kad bismo samo mogle biti najbolja, najdivnija majka. Kad bismo samo mogle pronaći partnera koji je zgodan, pametan, nježan i ambiciozan. Kad bismo samo mogle biti savršene. Tada bi bile sretne.

Čak i kada nam razum govori kako je to ludo, takve poruke usadile su se u naše društvo podsvjesno te udaraju na našu psihu. Žene danas uhvaćene su u gorljivu utrku - cilj nije imati sve što se poželi, nego biti najbolji u svemu: pobjednik, izniman, superčovjek. U isto vrijeme govori im se da budu jake, neovisne, samodostatne, i tako pate u tišini. S ovim tipom pritiska, nimalo ne iznenađuje činjenica da su mnoge žene depresivne.

Drugi problem naše kulture jest što smatramo kako život apsolutno mora biti bez problema, boli, stresa te mislimo kako nešto nije u redu ako povremeno imamo takva iskustva.

Ipak, sve je više psihijatara koji smatraju kako mnogo ljudi ima postavljenu krivu dijagnozu. Kako navodi Jung: ˝Patnja nije bolest˝. Bol, gubitak i tuga neizbježni su aspekti života. Drugi pak stručnjaci smatraju kako je erozija socijalnih odnosa u posljednjih nekoliko desetljeća imala prilično negativan utjecaj na žene. Danas smo puno više izolirano i usamljeno društvo nego prije 50 godina. S obzirom da nam tehnologija pruža skoro sve što nam je potrebno, mi smo prva generacija koja nema praktične potrebe za susjedima. No ljudi su osuđeni na povezivanje s drugima. I premda su naše bake možda imale fizički teže živote, čini se kako su se međusobno više podržavale nego žene danas.

Ako želimo preokrenuti ovaj trend. Trebali bismo prestati misliti na depresiju kao na primarno kemijski problem koji zahtijeva kemijsko rješenje. Mi nismo smo produkt naših gena nego i naše kulture. Ona igra veliku ulogu u našim životima. Ako želimo spriječiti da i sljedeća generacija žena bude zahvaćena ovim trendom, nešto se oko toga treba poduzeti.