Jedna dobra i jedna loša vijest - tako bi se dalo predstaviti problem nanovo fekalijama sve zaprljanijeg Jadranskog mora. Pa čak i ovog ljeta, dakle, karakterističnog po kudikamo manjoj turističkoj posjećenosti negoli je slučaj bio dosad, prije pojave koronavirusa. „Same fekalije u moru načelno ne znače nekakav ekološki problem, jer su ipak organskog porijekla, i zato su biorazgradive", rekao nam je o tome Vladimir Onofri, biolog iz dubrovačkog Instituta za more i priobalje.

Ali, nastavlja se zatim - kao u nekom mračnom vicu - onaj gori dio priče o kojem svjedočimo kad otpadna voda ne dospije regularnim kanalizacijskim ispustom na veću dubinu podmorja, podalje od kopna, gdje bi i trebala ostati. Nego, recimo, ispluta tik uz obalu, i to uz neku plažu.

„To zatim postaje zdravstvena prijetnja po same ljude, a na takvim mjestima se i mijenja podmorska flora i fauna. Primjerice, tamo više nećete vidjeti smeđe alge koje bi značile da je more čisto, kao ni ježince, nego zelene alge, tzv. morsku salatu. A ni to nije najgore. Znatno je veći problem činjenica da kanalizacijske vode uz fekalije sadrže i biološki opasnije tvari kao što su deterdženti, otpadna ulja, teški metali", kaže Onofri.

U oblaku sivih čestica

Upravo se Dubrovnik proteklih tjedana pročuo po alarmantnim vijestima o kontaminaciji fekalnog porijekla na nizu gradskih kupališta. Službena javnozdravstvena upozorenja zaredala su na potezu od Pila do Petke, kao i u Uvali Lapad. Bilo je toga sve više i prethodnih godina, no ove sezone - s jedva trećinom turističke posjećenosti dubrovačke rivijere - ta pojava izazvala je šok. I bar formalno nametnula pitanje: što činiti da bi se takvi ishodi ubuduće spriječili? Pritom su ovog ljeta osim Dubrovnika stradavali, u jednokratnim ili opetovanim incidentima, i Korčula, Brač, Kaštela, Lošinj, Opatija, itd.

Poznati dubrovački ugostitelj Mihovil Ercegović prepričao nam je tim povodom događaj iz vlastitog iskustva, kad smo ga zatražili mišljenje o mogućnostima čišćeg suživota turizma i prirode. „Prije nekoliko dana plivao sam između Danča i Boninova", prisjetio se jednog naoko uobičajenoga svog kupanja u moru, no potom ometenog grubim iznenađenjem, „a tad sam se odjednom našao u oblaku nekakvih sivih čestica. Isplivao sam dalje i maknuo se odatle, shvativši da je riječ o fekalijama."

„Uzrok tome je više nego jasan. Ponešto je danas već malo bolje regulirano, npr. otpad s brodova, mada nitko još ne nadzire unos te iznos potencijalnog smeća na njima. Manje brodice, jahte i slično, teže je kontrolirati. Ali ostaje pitanje kanalizacijskih ispusta iz sve većeg broja apartmanskih jedinica uz obalu. Ljudi u potrazi za prihodom adaptiraju garaže u apartmane, ali novosagrađeni zahod ne priključuju na regularnu kanalizacijsku mrežu. Nego na onu za oborinske vode. Neki kafići također prazne svoje sudopere u otvorene gradske kanale. Turistički eldorado tako se pokazuje naknadno krajnje problematičnim", rekao nam je Ercegović.

Nitko ne broji nove wc-školjke

Jer, mreže za oborinske vode nisu predviđene za toliko povećani kapacitet prihvata, a ni njihovi ispusti nisu provedeni podmorjem u dubinu. Prilikom većih kiša na površinu redovito izlaze fekalije, nipošto samo ljeti. „I nitko ne broji koliko je uz obalu, kroz zadnjih deset ili petnaest godina, ugrađeno novih wc-školjki. Kao da to uopće nije bitno. A političari se ionako ne vole angažirati oko nečega što se neće odmah vidjeti kao njihov uspjeh", zaključuje ovaj restorater i iznajmljivač iz Dubrovnika.

Istina je, naime, da se u ovom primjeru ima što vidjeti - a pogotovo omirisati - tek onda kad nastane ekološki incident. Vladimir Onofri uzrok nalazi u dugotrajnom zanemarivanju razvoja i održavanja komunalne infrastrukture u RH. Sistematična je u tome jedino zapuštenost sustava, s ponekim boljim primjerima u pojedinim lokalnim slučajevima: „Postoje i sredstva EU-a za tu svrhu, ali ne postoji strateški pristup. Nitko se ne upušta u pripremu velikih projekata tog tipa. Tome se ne može pristupati bilo kako. Osobno sam prije 12 do 13 godina radio na jednom takvom projektu pri Hidrografskom institutu u Splitu. Rješenja se razlikuju od mjesta do mjesta, ali svima zajedničko mora biti prethodno iscrpno planiranje."

S obzirom na opterećenje konkretnim kanalizacijskim volumenima, tip podmorskog tla, prisutne biocenoze i drugo, određuje se i način odvođenja fekalnih voda u morsku dubinu. Neki se odvodi stoga ne pružaju niti kilometar od obale, dok je onaj kod Nina, primjerice - u čijem je planiranju sudjelovao ovaj naš sugovornik - odmaknut čak 3600 metara. „Znanost svakako poznaje načine suočavanja s tim", nastavlja on, „ako se uopće želimo ispravno njime baviti. Ako ne želimo, onda imamo npr. naše otoke Šipan i Korčulu koji još nemaju propisne kanalizacijske ispuste. Ili glavni dubrovački odvod ispod brda Petka koji odavno puca uslijed preopterećenja."

Preuzimanje odgovornosti za najveći resurs

Također, tek ove godine riješen je valjan priključak Malostonskog zaljeva na magistralni kolektor koji još od 80-ih godina prošlog stoljeća odvodi kanalizacijske vode od Neuma, pa ispod Pelješca, daleko pod morsku pučinu. Sustav dobro funkcionira i dandanas, dok je taj ekološki najosjetljiviji hrvatski zaljev posljednjih godina bio izložen sve većem pritisku zbog povećanja broja apartmana. Zaredale su tako bile i privremene zabrane konzumacije tamošnjih nadaleko poznatih školjki, prvenstveno kamenica. Teško je sačuvati morske školjke i najrigoroznijim kontrolama, drugim riječima, ako se one zahodske ne kontroliraju takoreći nikako.

Hrvatska, međutim, očito još nije preuzela punu odgovornost za to, sve teže ugrožavajući Jadran kao svoj čak i ekonomski najvredniji resurs. A da ne govorimo o moru i priobalju kao vrijednostima samima po sebi, u smislu nekomercijalizirane prirode, te životnog habitata ljudi i drugih živih vrsta, bez profitnih funkcija koje smo mu namijenili. „Možda imamo neke veće prioritete", ogorčeno na koncu zaključuje Onofri. Možda je to turizam, dodali bismo mi, iako nije jasno što će se prodavati turistima ako Hrvatska nastavi ovako uništavati svoje more.