6. Isušivanje jezera Peigneur - 1980. naftna kompanija Texaco vadila je naftu u blizini jezera Peigneur, koje se nalazi u američkoj državi Louisiani te leži točno iznad napuštenog rudnika soli. Prosječna dubina jezera bila je oko 2 metra. Iz nekog nepoznatog razloga, možda uzrokovanog nepažnjom, zabunom ili najvjerojatnije glupošću, bušilice su probile dno jezera i napravile rupu na vrhu rudnika. U početku je voda jednostavno iscurila u rudnik, no kako se sol otapala i rupa širila, ubrzo se stvorio pravi vrtlog koji je uspio usisati platformu za bušenje, nekoliko baraka te oko 26 hektara okolnog zemljišta. Zbog toga što je voda ulazila u rudnik brže nego što je zrak mogao izaći, stvorio se pritisak koji je napravio eksploziju vode i krhotina do 120 metara u vis. Poginulih, srećom nije bilo. Kompanija Texaco nije samo tako mogla zataškati nestanak jezera koje je prestalo postojati u roku od par sati stoga je trebala isplatiti odštetu od 40 milijuna dolara, količinu novca koje je morala osigurati da naftna industrija više nikad neće uzrokovati ovakvu katastrofu.

5. Bostonska katastrofa - izvjesni Arthur Jell izgradio je cisternu za skladištenje melase u bostonskoj četvrti North End. Nije se previše brinuo za njeno stanje te je sanaciju pukotina, kojih je bilo sve više, ostavio na brigu lokalnom stanovništvu. Oni su pak primjetivši da se pukotine šire, cisternu jednostavno prebojali u smeđe. Taj siječanj 1919. bio je neuobičajeno topao. Proces fermentacije proizvodio je ugljični monoksid, pritisak unutar cisterne se širo, a pukotine postajale sve veće. Na kraju je došlo do pucanja zakovica, nakon čega se oslobodio plimni val melase visok 5 metara koji je prekrio dobar dio Bostona. Val je putovao kroz grad brzinom od skoro 60km/h, izbacio vlak s pruge te srušio većinu zgrada koje je dohvatio. Oslobodio se i toplinski val koji je dizao i bacao vozila s prometnica. Vojska, policija i Crveni križ udružili su snage u spašavanju, a konačan rezultat bio je 21 mrtvih, velik broj ranjenih, te 87.000 sati čišćenja gradskih površina. Vlasnici su pokušali odgovornost prebaciti na anarhiste, no na kraju su bili prisiljeni platiti odštetu. Cisterna više nikad nije obnovljena, a neki stanovnici Bostona tvrde kako se i dan danas može osjetiti sladak miris melase tijekom toplih ljetnih dana.

4. Blatna bujica u Sidoarju - naftna kompanija PT Lapindo Brantas započela je s operacijama u istočnoj Javi, Indoneziji, kako bi crpila prirodni plin, na dubini gdje prije toga nikad nije pronađen. Unatoč upozorenjima o opasnom terenu, kompanija je nastavila s radom. Oglušili su se i na pravila sigurnosti, pa u drugoj fazi iskapanja nisu koristili zaštitni sustav kako bi se stabiliziralo mjesto bušenja. Očekivano, golema bušilica uzrokovala je seizmičke aktivnosti, a rezultat je bila erupcija vulkana blata, koja traje još i danas, izbacujući 26.000 kubičnih metara blata svaki dan. Direktna posljedica toga jest da je 1,5 milijuna ljudi ostalo bez domova. Šefovi kompanije pokušali su se prvo opravdati potresom koji se dogodio dva dana prije u središnjoj Javi, no kada su znanstvenici objasnili da bi takav potres zasigurno zaustavio bušenje, što se naravno nije dogodilo, PT Lapindo Brantas morao je platiti odštetu od 278 milijuna dolara.

3. Katastrofa u Aberfanu - radnici kompanije National Coal Bord u Walesu, 50 su godina odlagali različit otpad od iskapanja na slabo čuvanom području planine Merthyr ispod koje nalazi malo selo Aberfan. Tijekom pet desetljeća nekoliko je ljudi izrazilo zabrinutost zbog ogromne hrpe otpada, no lokalna uprava nije poduzimala ništa i nastavilo se s odlaganjem. I tako je u listopadu 1966. nakon dugotrajnog kišnog perioda, voda pomiješana sa šutom, zemljom i stijenama stvorila masovnu bujicu, koja je ugušila 144 ljudi, od kojih su 116 bila djeca. National Coal Bord proglašen je krivim te je morao platiti 500 funti odštete za svako preminulo dijete.

2. Brana Vajont - tijekom 1920-tih talijanska kompanija SADE željela je sagraditi branu u dolini rijeke Vajont. Trebalo je nekoliko desetljeća da SADE uvjeri lokalno stanovništvo i odgovorne kako su proučili teren te da je projekt potpuno siguran. No stručnjaci su se protivili, objašnjavajući da će se dio susjedne planine Monte Toc urušiti ako se brana izgradi. Iz SADE-a nisu slušali i s radovima se započelo 1959. Nakon serije manjih odrona, kompanija je tužila medije zbog navodnog širenja neistine te nanošenja štete poslovanju. Godinu dana kasnije zabilježeno je i 5 potresa, ali ni to nije spriječilo SADE da nastave dalje, te napune umjetno jezero do vrha. 1963. kompanija je otišla predaleko u pokušajima da napuni jezero, uslijed čega je došlo do urušavanja planine te plimnog vala visokog 220 metara koji je izbrisao sa lica zemlje sela Erto i Casso. 2000 života je izgubljeno, a SADE je formalno proglašena krivom, međutim nikad nije platila odštetu.

1. Centralia - u svibnju 1962. građani Centralie u Pennsylvaniji unajmili su grupu vatrogasaca da ugase požar na gradskom odlagalištu otpada koje se zapravo nalazilo u napuštenom rudniku. Vatra se proširila i nastavila tinjati pod zemljom te počela izbijati iz rudnika. Da je stvar postala zaista ozbiljna, pokazalo se kada je vatra počela uništavati okolno područje i ceste, a ogromne količine dima izlazile na površinu. Ljudi su se porazbolijevali od toksičnih plinova, te smanjene količine kisika zbog ogromnog ˝pakla˝ koji se nalazio pod njima. Unatoč tome, ozbiljna pažnja se nije pridavala ovom problemu sve do 1979. kada je vlasnik benzinske stanice primijetio da je temperatura cisterna dosegla 80 stupnjeva Celzijusa. Vlasti u Pennsylvaniji shvatile su da je vrag odnio šalu kada je 1981. 12-godišnji dječak skoro propao u zemlju igrajući se u bakinom dvorištu. Nakon toga je kongres potrošio 42 milijuna dolara na masovnu selidbu građana s te lokacije. Vatra još uvijek gori te se predviđa da će gorjeti idućih 250 godina.