Vinko Brešan? Je l’ to onaj tip koji je napravio ‘Kako je počeo rat na mom otoku’. Kako sam se tada smijao, svi mišići na licu danima su me boljeli od pašta-šute’,  uobičajena je reakcija na spomen imena našeg poznatog redatelja. Iako je u međuvremenu snimio nekoliko filmova i režirao jednu zapaženu kazališnu predstavu, prvi se najjasnije pamte. Barem u Brešanovu slučaju. Dva mjeseca uoči Pulskog festivala Vinko Brešan je odlučio pustiti u distribuciju svoj novi film ‘Nije kraj’, snimljen prema dvjema dramama njegovog stalnog suradnika Mate Matišića, ‘Žena bez tijela’ i ‘Sinovi umiru prvi’, i podijeliti neka svoja iskustva s čitateljima Metro Expressa.

• Nakon odgledanog film, jedan od zaključaka jest da uz stalnog producentskog partnera Interfilm, imate i cijelu četu stalnih glumaca - Vušovića, Kühna, Kerekeša, Lučeva, Inge Appelt i tako dalje...

- Naprosto, volim raditi s talentiranim ljudima. Naravno da ovi ljudi koje ste nabrojili - sa svim svojim svjetovima, svjetonazorom, talentom, a i fizičkim izgledom pripadaju na neki način svijetu koji pokušavam stvoriti na platnu. Naravno, svaki puta dolaze neki novi ljudi kao što je Ivan Herceg ili pak Nada Šargin, koje otkrivam usput. Svaki film mi je bio otkriće nekih novih glumaca.

• Praktički debitant, Ivan Herceg je pravo otkriće. Ima samo 25 godina, vrlo malo iskustva, a sjajno tumači glavnu rolu, i to junaka koji je desetak godina stariji od njega. Je li vas bilo strah kako će to na kraju ispasti?

- Prvo sam ga primijetio kod Zrinka Ogreste u filmu ‘Tu’ gdje je isto glumio ratnog veterana. Vidio sam da je riječ o sjajnom mladom glumcu, a nakon toga sam ga zapazio na Akademiji dramskih umjetnosti gdje sam mu držao klasu. A i to mu sve ne bi bilo dovoljno da nije bio fantastičan na audiciji. Ali naravno da me bilo strah. No, ovdje je druga vrsta priče - radim ljubavnu melodramu gdje nije u pitanju jedan glumac, nego par. Tu sam dugo lutao. Prvo sam našao ženski lik, Nadu Šargin. Prema njoj sam onda tražio muškog glumca.

NIKAD KRAJA PREDRASUDAMANovo Brešanovo ostvarenje, ljubavna drama ‘Nije kraj’, prva je prava hrvatsko-srpska koprodukcija. I prije nego što je počelo snimanje, cijeli projekt  su osudile jedne dnevne novine te objavile laž da su neki glumci odbili snimati u Srbiji. 

• Paralelno sa snimanjem filma pojavila se u jednim dnevnim novinama priča da su neki glumci odbili glumiti u filmu jer se snima i u Srbiji, što je djelovalo kao svojevrsna osuda. 

- To je bila vijest u Večernjem listu, da su glumci odbili glumiti, i to je apsolutna laž. Mogu razumjeti razloge nekih glumaca da neće glumiti u Beogradu ili pak na morskoj obali, svejedno. Imaju pravo na to. No, išlo mi je na živce što se digla silna ujdurma zbog koprodukcije. Nakon toga je objavljena laž da glumci ne žele snimati. I na koncu, izašla je kritika filma u kojoj je rečeno da film nije dobar te zašto nije dobar. A tada nisam još ni počeo sa snimanjem. Događalo da kritičar napiše kritiku filma koji nije vidio, ali nisam čuo za kritiku filma koji još nije ni snimljen. Sve to polučilo je da su bile otkazane tri lokacije snimanja. 

• ‘Nije kraj’ je prva prava hrvatsko-srpska koprodukcija. Za kulturnom suradnjom se diže najveća prašina. Slažete li se da je ona, iako nužna i hvalevrijedna, ipak još malčice kontroverzna?

- Ovaj film je prva isključivo hrvatsko-srpska koprodukcija, jer i prije je bilo suradnje. Rajko Grlić je ‘Karaulu’ radio sa Srbijom, ali i s drugim zemljama u regiji. Iskreno, nisam ljubitelj koprodukcija. Uvijek imam latentan strah da izvori financiranja određuju priču. Naime, radimo film o Turčinu koji putuje od Turske do Danske i onda kroz koje zemlje prolazi, ta daje neki novac. A onda preskočimo u scenariju Mađarsku, jer ta zemlja nije dala pare. Mate Matišić i ja odmah smo shvatili da ovaj film mora biti hrvatsko-srpska priča u cijelosti. Kao takva, vrlo je potrebito da bude financirana iz dva smjera. Ali, budući da imamo sedam dana snimanja u Beogradu, potpuno je razumljivo da ćemo i zbog toga inzistirati na koprodukciji, da financijski pokrijemo tih sedam dana. Bilo mi je važno i da srpski glumci glume srpske uloge, a hrvatski hrvatske. A 2008. govoriti o kontroverznosti, meni je malo i teško i smiješno.

• Ako već suradnja nije upitna, zar mislite da ljubav između veterana Domovinskog rata i udovice četničkog vojvode iz pobunjene Krajine, kojeg je, usput, snajperom skinuo baš taj veteran, nije kontroverzna? Ili barem uzmite neki drugi termin - gorka, intrigantna, nesvakidašnja...

- Namjerno je tako. To je iz moje potrebe da kažem kako je ljubav jedino rješenje. I ja se stvarno pitam - ako je nekome to kontroverzno ili neprihvatljivo - znači li to da je taj netko protiv ljubavi? I tko uopće može biti protiv ljubavi? Ako netko želi vidjeti političku provokaciju, onda će je vidjeti. Ja prije svega ovdje vidim ljubavnu priču.

• Film glatko teče zahvaljujući povremenim humornim scenama, ali smijeh vam zamre na licu kada uslijede ratne scene, bez obzira na to što je sada 2008. To je činjenica od koje se ne može pobjeći.

- Humor u filmu je mučan i težak, zato i jest crni humor. Teško mi je govoriti o žanru, zbog toga što je moj svjetonazor da živimo u crnoj komediji apsurda. I u toj komediji povremeno izbijaju neke ozbiljne drame i, rijetko, neki iskreni osjećaji. E sada, ako živimo u takvom svijetu, onda ja imam potrebu takav svijet staviti na filmsko platno.

• U filmu lik Roma Đure kaže kako ženu jedino možemo upoznati iz blizine, ako joj pogledamo u lice. Može li se to primijeniti i na opću temu filma - kada nekog samo bolje pogledamo i tako doživimo kao pojedinca, granice pripadnosti, ovom slučaju nacionalne, se brišu?

- Potreba za poznavanjem, za bliskošću i nekom iskrenom emocijom je nešto što nas može izvući iz svega ovoga u čemu smo se bili našli. Ovo je i film o dva naroda koja se ne vole, a ja pokušavam pronaći između ljudi neke emocije koje daju neko rješenje.

“Ne radim filmove da bilo što ili bilo koga osuđujem. Cilj mi je ispričati priču i biti emocionalno hrabar. Bitno je postaviti pitanje jesmo li u filmu u okvirima dopu-štenog ili smo pomakli granice slobode.“ 

• Priču o nemogućoj ljubavi vi u filmu učinite mogućom, znači da vjerujete da ima nade za nju i tako dobivate kraj koji nije očekivan. Jeste li time htjeli izbjeći žanrovski obrazac kako takve ljubavi moraju završiti tragično?

- Snimio sam film da pokažem kako je ta ljubav moguća. A je li ovaj kraj sretan ili nije, nisam baš siguran ni u jedan odgovor kao konačan. I sam film se zove ‘Nije kraj’. Kad sam radio film, imao sam osjećaj da je njegov kraj daleko iza odjavne špice. Bitnije od žanra je to da kao redatelj imam obavezu dati neku iskrenu emociju i stvoriti neki emocionalni stav prema problemu.

• Jeste li zadovoljni reakcijama kritike na novi film i kako pristupate tome? Iako se ne upuštate u polemike, vjerojatno se nekad nije lako nositi s time?

- Za svoj posljednji film nisam pročitao nijednu negativnu kritiku. Ali, za ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ u jednim novinama je napisano da je redatelj potpuni diletant, a film krajnje neduhovit. Sada se mogu tome samo nasmijati, ali tada to nije bilo ugodno pročitati. Da su sve novine slično napisale loše bih se osjećao, ali bih se svakako zapitao što sam loše napravio. Snimio sam četiri filma i bavim se poslom koji je javan. Ako nisam u stanju otvoriti novine i pročitati nešto neugodno o svojim filmovima, onda mi je puno pametnije da se ne bavim režijom. To je nešto s čime moram živjeti. Jedino mi smeta kada tekstovi ad hominem idu na mene. 

• Vaš projekt između ‘Svjedoka’ i ‘Nije kraj’ nije prošao na Ministarstvu kulture pa ga do danas niste realizirali. Može li se kod nas uopće, budući da nismo komercijalna kinematografija, snimiti film bez potpore Ministarstva?

- Teoretski je moguće, ali u tom slučaju bi se morao jako sniziti nivo. Uz potporu Ministarstva profesionalni nivo je zajamčen. ‘Nije kraj’ ima preko 50 lokacija i užasno puno glumaca, tako da je na određeni način najskuplji film koji sam radio. Usto, film ima više lokacija nego dana snimanja.

• Koliko vas onda cijela priča oko snimanja filma iscrpljuje - misliti istodobno na scenarij, kadrove, glumce, kako riješiti još neke dramaturške nedoumice, ali i na novac i tehničke detalje. To djeluje obeshrabrujuće.

- Dokumentarac o Oliveru Stoneu kako radi ‘Aleksandra Velikog’ govori i o tome. Pamtim jednu fantastičnu scenu dok Stone razmišlja o nekoj sceni u pustinji koju će snimiti sutra, a producent stoji pored njega i govori mu kako treba smanjiti dane snimanja jer će tako uštedjeti milijun dolara. Malo je redatelja koji se mogu izolirati od financija i baviti se isključivo kadrom. Orson Welles je rekao da je snimanje filmova najljepši posao na svijetu, a jedino mu je prokletstvo novac. Jer, film troši veliki novac.

• Puno se govori o tome, već je svima postalo zamorno - ali, što je po vama potrebno da Hrvati zavole svoju suvremenu kinematografiju? Kvaliteta nije sporna, po sudu mnogih snimamo najbolje filmove u regiji.

- Naša kinematografija nije primarno zabavljačka, a ljudi se u kino idu zabavljati. Nikada u životu nisam radio filmove za publiku ili da bih podilazio ukusu većine, valjda se dogodilo to da je moj svjetonazor tog trenutka publika prepoznala. Ali potreba za žanrovskom komedijom kod mene je nestajala kako je vrijeme teklo. Jedna stvar je bilo raditi komediju u vrijeme dok je Franjo Tuđman bio živ i kultura bila jako ‘uzvišena’ i patetična, ali nakon nestanka tog poimanja kulture, nestala je moja potreba da joj se opirem. ‘Nije kraj’ je moje vraćanje komičnim elementima, možda na drugi način.

• Hoće li hrvatskom filmu bili lakše u EU - zbog financiranja, distribucije, percepcije u Europi i svijetu...?

- Bit će lakše, ponajviše zbog distribucije. Imao sam problema sa ‘Svjedocima’, jer su i američki i moj film bili u istoj kvoti, a to nije ravnopravna borba. Jer, koji će film distributer prije uzeti, novog ‘Rockyja’ ili ‘Svjedoke’ Vinka Brešana iz Hrvatske? Tako sam došao do apsurdne situacije da se ‘Svjedoci’ bez problema distribuiraju u SAD-u, Meksiku, Brazilu i Rusiji, a ne mogu u Španjolskoj ili Italiji. U Uniji će to biti lakše. Filmovi koji, poput ‘Svjedoka’, nisu namijenjeni širokoj publici, a pritom su i iz male kinematografije, moći će naći svoj put do publike širom Europe jer neće imati problem granice.