„Voda je život. Ona je srce zelenog gospodarstva. Ona nam je neophodna, stoga moramo razgovarati o njoj", naglasila je Kenza Robinson, povjerenica Ujedinjenih naroda za pitanja vezana uz vodu. 

Voda se koristi posvuda; u proizvodnji energije, u gotovo svim industrijskim granama. Čak i za proizvodnju mikro čipova kakvi se ugrađuju u prosječne kompjutere potrebne su 32 litre vode, dok je za proizvodnju jednog automobila potrebno čak oko 400.000 litara vode. No, najveći potrošač vode je ipak bila i ostala poljoprivreda. Diljem svijeta ovo područje koristi više od 70 posto svjetskih rezervi vode i to ne samo za proizvodnju živežnih namirnica već i za proizvodnju bio goriva potrebnog u proizvodnji stočne hrane.

Korištenje i uvoz vode samo prema potrebama

Globalne rezerve vode kreću se uvijek u jednoj vrsti zatvorenog kruga; potrošena voda se reciklira, manjak nadoknađuje novom vodom - na taj način razina i količina svjetskih rezervi uvijek ostaje jednaka. „Dakle, riječ je prvenstveno o tome na koji način vodu možemo na još bolji i ekonomičniji način koristiti; na koji način možemo vodu zadržati u tlu bez da ona prijevremeno ishlapi", kaže Benedikt Haerlin, stručnjak za agrar pri zakladi "Budućnost poljoprivrede" u razgovoru za Deutsche Welle.

Prema njegovom mišljenju, hrana za čovječanstvo, koje se stalno povećava, može se osigurati samo ukoliko tlo ostane zdravo a potrošnja vode bude korištena samo prema zakonitostima potrebe. Tako je primjerice, zemlji poput Somalije potrebno oko 18.000 litara vode za uzgoj jednog kilograma pšenice, dok Slovačka za iste potrebe potroši svega 465 litara vode. „Stoga bi se trgovina vodom trebala obavljati samo prema pravilima potrebe - da se ona uvozi i dovodi tamo gdje je to doista potrebno a ne u zemlje koje si to najlakše mogu priuštiti", kaže Haerlin i navodi Njemačku koja uvozi velike količine soje za što su potrebne velike količine vode.

Nju ova zemlja uvozi iz regije gdje su rezerve ionako niske, odnosno - samim time i voda skupa. Dakle Njemačka uvozi vodu iz dijelova Zemlje gdje je nema u dovoljnim količinama. Stoga bi, kako smatra Haerlin, trebao prestati uvoz "virtualne vode".

„Ukoliko se budemo toga pridržavali, tada ćemo se dugoročno gledano odreći velikih monokultura koje se ionako negativno odražavaju na globalne rezerve vode. Naime, prilikom uzgaja monokultura, u usporedbi s mješanim uzgojem, voda u tlo odlazi u samo malim količinama. Osim toga, monokulturama je potrebno umjetno navodnjavanje. Stoga je doista potrebno da se proizvodnja i uzgoj hrane odvija prema tome koliko zapravo vode stoji na raspolaganju", kaže Haerlin.

Odnos prema vodi bi trebao biti drugačiji nego prema ostalim resursima za kojima vlada globalna potražnja poput nafte. Jer voda ima poseban položaj na ljestvici prioriteta.