Dečki ne plaču, jedna je od rodno pristranih rečenica s kojima se svaki muškarac suočio barem jednom u djetinjstu, a dobar broj njih toga se tvrdoglavo drži i u odraslom dobu. No, dokazano je poželjno da i muškarci zaplaču, i to javno.

Plakanje je, tvrde znanstvenici, najoriginalnija i najmisterioznija osobina ljudske ličnosti. Osvjetljujući tajne plakanja, hrvatsko-nizozemski tim psihologa proveo je empirijsko istraživanje kojim je doveo u pitanje pet godina staru teoriju da plakanje izaziva reakcije kod drugih ne samo gledanjem i slušanjem nego i - osjetilom njuha.

Po toj teoriji, „emocionalne suze" sadrže biokemijsku tvar (feromon?) koja može utjecati na ponašanje i psihobiološko funkcioniranje osoba koje su u blizini i koje osjete miris tih suza. Istraživanje temeljeno na tri eksperimenta pokazalo je da udisanje ženskih suza ima vrlo skroman ili nikakav utjecaj na muškarce.

Plakanje svoj snažan utjecaj na druge ostvaruje prvenstveno akustičkim i vizualnim putem, dok preko njuha ima neznatan utjecaj,

Emocionalne suze postoje samo kod čovjeka, dok smijeh postoji i kod životinjskih vrsta, premda je priča o tome dosta složena. Postoje anegdote o emocionalnim suzama kod nekih sisavaca, koje nisu znanstveno provjerene, dok sustavna istraživanja jasno pokazuju da ne postoji druga vrsta koja ispušta emocionalne suze.

Druge životinje, naravno, također imaju refleksne suze. To su one koje naviru kad povrijedite oko, što nekad može zbuniti promatrače, ali životinje ne plaču kao čovjek.

Znanstvenicima još nije do kraja poznato koja je funkcija plakanja i suza, ali postoji najviše indicija da suze imaju komunikacijsku funkciju. Čini se da one predstavljaju signal kojim kažemo da nam treba pomoć, ali i da imamo pro-socijalne odnosno prijateljske namjere. Najveći broj istraživanja podupire tu pretpostavku, iako odgovor, naravno, ne može biti baš tako jednostavan.