Na početku odmah strašni podsjetnik na Phoebe Prince iz Massachusettsa. Tu su 15-godišnju djevojčicu vršnjaci doslovno otjerali u smrt. Često su je nazivali kurvom i irskom droljom, slali su joj prijeteće poruke, vrijeđali je, prerađivali njene fotografije tako da izgledaju eksplicitno. Prema izjavama svjedoka, 14. siječnja pogodili su je limenkom Red Bulla iz jurećeg automobila. Tog se poslijepodneva vratila i objesila. Iako je trenutno devet tinejdžera osumnjičeno za zlostavljanje nesretne Phoebe, glavno pitanje i dalje ostaje bez odgovora - zašto su djeca ustvari tako okrutna?

Brojna istraživanja na tu temu provedena su od 1970-ih do danas. Prema riječima Renea Veenstre, sociologa sa Sveučilišta Groningen iz Nizozemske, zlostavljači traže divljenje, status, dominaciju. Za razliku od prijateljskog zadirkivanja, zlostavljanje je dugotrajan proces, neželjen i do njega ne dolazi kod klasno i društveno jednakih pojedinaca. Ali usprkos njihovom agresivnom ponašanju, zlostavljači također traže pažnju, kaže Veenstra. Istovremeno traže odobrenje od vlastite grupe prijatelja i strateški biraju svoju žrtvu za koju znaju da će je malo tko braniti. Njegovo, ali i brojna druga istraživanja pokazuju to da su žrtve koje su obično već na neki način 'društveno čudnije' od vršnjaka još ranjivije. Prema riječima Young Shin Kim s Yalea, uopće ne postoji neki pravi razlog za zlostavljanje. Jednog dana možda im se ne dopadne klinac koji nosi ružičastu odjeću, drugog dana smetat će im vršnjak u plavoj odjeći, ili zato što je niži, deblji, nosi naočale, i tako dalje, objašnjava Kim. Čini se da tu nema nikakve sistematičnosti; problem je kulturološki.

Za neku djecu koja igraju ulogu zlostavljača, agresivno ponašanje prema vršnjacima  je samo mali dio čitave priče. Ova djeca imaju ozbiljne probleme s agresivnošću i inače i vrlo je vjerojatno da su i sama bila žrtvama zlostavljanja. S druge strane, postoje djeca koja misle da je to cool. Kultura promatranja itekako popularna. Čak 85 posto slučajeva zlostavljanja odvija se radi publike, dodaje Veenstra. Ostala djeca plaše se miješanja i prekidanja zlostavljanja bez pomoći odraslih, nastavnika i roditelja koji često ne priznaju, čak ni sebi samima, da do zlostavljanja ipak dolazi. Odrasli često ne daju ni dobar primjer; recimo, kad se voze iza sporog vozača, iživciraju se i često mu prilaze vrlo blizu kako bi ga uplašili. To je također jedna vrsta zlostavljanja. Spomenuta Phoebe predstavlja školski primjer žrtve. Nova učenica, tek se doselila, a izlazila je s popularnim momkom što je njenim vršnjacima smetalo pa su je htjeli staviti tamo 'gdje joj je mjesto'.

Iako su samoubojstva zbog zlostavljanja od strane vršnjaka relativno rijetka, maltretiranje u školi ipak povećava rizik od suicida. Osim toga, žrtve mogu popustiti u učenju, pasti u depresiju i imati manjak samopouzdanja godinama. Ali i sami zlostavljači često budu žrtve vlastitoga ponašanja - skloni su alkoholu, delikvenciji i ozbiljnim psihičkim problemima. Zlostavljanje vršnjaka ne prolazi bez posljedica, smatra Kim. Ali zlostavljanja se mogu izbjeći. Važno je poslati jasnu i glasnu poruku, smatra Rosalind Wiseman, autorica specijalnog programa za sprječavanje zlostavljanja među djecom „Owning Up". Ona kaže da nije dovoljno održati jedan skup o problemu i nalijepiti papir na kojem piše da u školi nema tolerancije prema zlostavljanju. Nastavnici i roditelji se time moraju baviti svakodnevno a takva mora biti i školska kultura, odnosno politika. Dokaz za to su skandinavske zemlje koje su još od 1970-ih uvodile programe za sprječavanje zlostavljanja. Danas one imaju najmanju stopu problema te vrste. Na kraju Kim dodaje kako roditelji često griješe i to na najgori način kad za zlostavljanje krivicu prebacuju na mlade generacije. Ona smatra da odrasli moraju biti proaktivniji i odgovorniji i svakako učiniti sve što je u njihovoj moći da do zlostavljanja ne dođe. „To nije dječji problem. To je naš problem", zaključuje Kim.