Prošlo je oko 150 godina otkada su prvi stručnjaci pokušali objasniti zašto je led sklizak, ali konkretnog odgovora još uvijek nema. Posve je jasno da tanki sloj tekućine na površini leda uzrokuje klizavost - zbog mobilnosti tog fluidnog dijela teško je hodati po ledu, bez obzira koliko on (tekući sloj) bio tanak. Međutim, nikome nije jasno zašto led kao kruta forma - za razliku od ostalih krutih stvari - ima takav sloj. Kad biste pokušali klizati se po drvetu ili metalu jasno je da ne biste daleko dogurali. Znanstvenici su godinama teoretizirali da se vodi (odnosno ledu), zahvaljujući toj neobičnosti da je gušća u tekućem nego u krutom stanju (zbog toga led pluta na vodi), točka topljenja može sniziti s povećanjem tlaka.

O tome je prije nekoliko godina u The New York Timesu govorio i profesor emeritus Robert M. Rosenberg sa Sveučilišta Lawrence iz Appletona. To možda i je istina, ali čak i najoštrije klizaljke svojim tlakom snižavaju točku topljenja na površini tek za koji dio stupnja što je zanemarivo. Teorija tlaka zato 'ne drži vodu' osim ako led već nije takoreći topao.

Određena istraživanja sugeriraju da je trenje između đona cipele, površine klizaljke ili gume automobila i površine leda uzrok povećanja temperature zbog kojeg dolazi do klizavosti. Međutim, što ako se cipela uopće ne kreće po ledu? Druga pak teorija sugerira da led sam po sebi ima površinski sloj u fluidnom stanju na molekularnoj razini - navodno su površinske molekule slobodne jer se nemaju za što vezati pa se kreću unaokolo u potrazi za stabilnošću. Krivac za klizavost leda najvjerojatnije je kombinacija ovih dvaju teza.