Davne 1955. godine, točnije 12. travnja, gotovo 200 milijuna djece dobilo je cjepivo protiv dječje paralize. To je cjepivo otkrio Jonas Salk, medicinski istraživač sa Sveučilišta Pittsburgh. On je baš toga dana dao intervju za CBS Radio, a voditelj emisije Edward R. Murrow ga je upitao: „Tko posjeduje patent za ovo cjepivo?" Kad malo razmislimo, pitanje je sasvim na mjestu jer je samo u spomenutoj državi spomenuta bolest pogađala 300.000 Amerikanaca. Logično je bilo zaključiti da će cjepivo biti jako vrijedno. I tada je Salk ušao u legendu odgovorivši: „Pa, rekao bih ljudi. Ne postoji patent. Biste li mogli patentirati sunce?"

Postoji li uopće jeftin lijek?

U SAD-u, na primjer, lijek za rak Avastin - kojega je patentirala farmaceutska tvrtka Genetech/Roche - stoji oko 80,000 dolara godišnje svakog pacijenta, a uopće nije dokazano da produljuje život, a kamoli da mu poboljšava kvalitetu. I sad se sjetite Stalka i njegove, po današnjim mjerilima, bizarne nesebičnosti. Salk nije htio zarađivati na tuđoj nesreći.

A to koliko je farmaceutski lobi otišao daleko u zarađivanju na ljudskim bolestima bit će vam jasnije i iz primjera koji slijedi. Evangelos Michelakis je istraživač sa Sveučilišta Alberta koji se bavi karcinomima i koji je prije neke tri godine otkrio da sasvim obična, netoksična kemikalija znana kao DCA (dikloroacetat) inhibira rast tumora kod miševa na vrlo jednostavan način: kemikalija ubija stanice brojnih vrsta raka tako što ometa sustav metaboliziranja šećera u samoj izraslini zbog čega se rak samouništava bez ikakvih nuspojava po zdravo tkivo. Nakon testiranja kemikalije na životinjama, Michelakis je s kolegama napravio nekoliko pokusa u laboratoriju na ljudskim tumorima. Za to je potrošio oko 1,5 milijuna dolara privatno prikupljenih sredstava. Ohrabrujuće rezultate tih pokusa - četiri osobe od pet bi živjele dulje - objavljeni su u časopisu Science Translational Medicine.

Eto, baš kao i Salk, Michelakis nije patentirao svoje otkriće. Ne zato što on to ne želi već zato što ne može. U smislu patentiranja, DCA je poput sunca - jeftina je, naširoko prisutna i upotrebljavana kemikalija koju nitko u osnovi ne može posjedovati. I sada dolazimo do surovog zaključka - lijek temeljen na DCA-u zato neće privući ulagače.

Farmaceuti ne ignoriraju DCA, ne ometaju istraživanja o njemu, ali isto tako ih ni ne potpomažu. Zašto? Pa zato što je razvoj lijekova na kraju balade posao, najobičniji biznis, a ulaganje u nešto što je tako zastupljeno a što nitko ne može posjedovati jednostavno nije isplativo. Eto tragedije - farmaceuti neće ulagati u DCA jer ne donosi profit, a nitko ne osporava da bi ta kemikalija mogla dovesti do pronalaska lijeka za barem jednu vrstu raka. Farmaceuti su kao većina drugih tvrtki koje stvaraju proizvode koje treba prodati i ostvariti profit kako bi tvrtka opstala i rasla. To nije upitno, takav je poslovni svijet, ali s farmaceutima je ipak drugačije jer su moralno-etička pitanja pored onih ekonomskih najizraženija.

Da čujemo i drugu stranu

Prema procjenama stručnjaka Omudhomea Ogbrua (The Medicines Company) koje je izrekao za portal MedicineNet, od 10.000 spojeva koji se istražuju, samo jedan na kraju završi u obliku službeno odobrenog lijeka. Da bi bio odobren, lijek treba proći sedam do deset godina testiranja s tim da se cijena toga penje i do 500 milijuna dolara, ovisno o tome tko i gdje ga testira, koji će otići u vjetar ako ih službena tijela ne odobre: pa čak i nakon odobravanja „samo tri od 20 odobrenih lijekova donosi dovoljno zarade da bi se pokrili razvojni troškovi". Ogbru je rekao da je profit poticaj za rizike koje tvrtka preuzima. Bez kakve takve garancije da će biti prihoda, nema šanse da se itko upusti u ulaganje i istraživanje novih lijekova. Kad je u pitanju lijek na bazi DCA - u slučaju da se ta komponenta pokaže učinkovitom - šanse da farmaceut dođe do profita su nikakve jer bi taj lijek jednostavno bio smiješno jeftin. Drugim riječima, nemogućnost patentiranja i posljedično ostvarivanja profita najveća su barijera za stvaranje lijeka na bazi DCA - nitko, dakle, nema motiva za to. Vidjeli smo da je za stavljanje lijeka u službenu uporabu potreban ogroman novac, a državni poticaji nisu toliko veliki, čak ni u SAD i u EU.

"Koliko para toliko muzike"

Ukratko, zbog novca je nemoguće doći do lijeka koji bi možda mogao spasiti milijune života. Žalosno je, ali ujedno i ohrabrujuće da će najvjerojatniji izvor sredstava za daljnja istraživanja biti privatne i javne donacije, internetske, radijske i televizijske akcije i pozivi na dobrovoljne uplate, telefonski centri za prikupljanje novca i tome slično. Tako je Michelakis već došao do prvog milijuna za istraživanje u samo devet mjeseci. Međutim, kad se sve uzme u obzir, to je malo novca nakon puno vremena i truda - a nekima je milijun dolara ništa drugo do li najobičniji sitniš.