Dugi je niz godina prošao u pokušajima farmera da se Sunčeva energija iskoristi što bolje. U prirodi imamo fotosintezu preko koje biljke iskorištavaju Sunce i ugljični dioksid kako bi stvorile kisik i šećere - kisik kasnije napušta biljke, a šećeri se raspoređuju kroz njihova tijela. No, nakupljanje energije svjetla  proizvodima koje koristimo trenutno nije učinkovito kako bismo to htjeli. Ipak, istraživači sa Sveučilišta Cincinnati pokušavaju unijeti neke promjene.

Trenutno se radi na pronalaženju načina iskorištavanja Sunčeve energije i ugljika iz zraka kako bi se stvorili novi oblici biogoriva i to sve uz pomoć posebne vrste suptropske žabe. Rezultati dosadašnjih istraživanja nedavno su objavljeni na internetu u časopisu Nano Letters.

Glavni i odgovorni sudionici su profesor David Wendell, student Jacob Todd i dekan Fakulteta inženjerstva i primijenjenih znanosti Carlo Contemagno. Njih trojica nastojali su proizvesti posebnu vrstu umjetnog fotosintetskog materijala od biljnih, bakterijskih, žabljih i gljivičnih enzima omotanih pjenastim slojem kako bi se uz utjecaj Sunca i ugljičnog dioksida stvorili šećeri.

Pjena je odabrana jer je prozračna i dozvoljava prolaz svjetlosti, a opet dovoljno konzistentna da drži sve elemente na okupu. Čitav dizajn inspiriran je pjenastim gnijezdom žabe Tungara (pogledaj video).

 „Prednost našeg sustava u usporedbi s biljkama i algama je u tome što se sva uhvaćena Sunčeva energija pretvara u šećere dok spomenuti organizmi moraju dobar dio energije utrošiti na određene funkcije kako bi preživjele i razmnožavale se", kaže Wendell. „Naša pjena ne zahtijeva tlo tako da nije potrebno prekidati proizvodnju hrane, a može se postaviti i na mjestima koja su prepuna ugljičnog dioksida kao što su dimnjaci i ispusi tvornica i postrojenja koja koriste ugljen, što nije slučaj s ostalim fotosintetskim sustavima", dodaje stručnjak.

Koje su konkretno prednosti fotosintetske pjene? Proizvedeni šećeri mogu se kasnije transformirati u etanol i biogorivo dok se istovremeno uklanja ugljični dioksid iz zraka, a obradive površine mogu se nastaviti obrađivati bez uzurpacije.

Dekan Montemagno objašnjava da se ovdje radi o preuzimanju funkcionalnih mehanizama koji su prisutni u živim prirodnim sustavima i njihovoj transplantaciji u sustave koje dizajniraju i stvaraju ljudi. Naredni korak je omogućavanje primjene ove tehnologije u većem omjeru, na primjer, u velikim industrijskim postrojenjima.