Sigurno je da se u nekim dijelovima uspjeh može vidjeti: saveznici predvođeni SAD-om izveli su protiv „Islamske države" (IS) 6.000 zračnih napada. Ubijeno je više tisuća džihadista. Linije na kojima su bili borci IS-a često su pomicane unazad. Međutim, ne dugoročno. Teroristi su se ponovo vraćali i izazivali nove borbe.

Vječita igra mačke i miša ne ostavlja gotovo nikakve sumnje: borba protiv IS-a ne može se dobiti vojnim sredstvima ako se ona nastavi u dosadašnjem obliku. Sami zračni napadi su nedovoljni jer protiv gerilske taktike rakete malo toga postižu. Strategija IS-a je da napreduje u manjim i razbacanim skupinama što napade raketama čini puno skupljim. Rečeno logikom rata: ako jedna raketa pogodi mali broj boraca, onda je potrebno ispaliti više raketa. Zbog toga je rat sve skuplji i doseže svotu koja se više ne može financijski podnijeti, osim ako se ne uključe kopnene trupe. Za takvo nešto SAD, što je razumljivo, nema volje.

Političke prepreke

Još veći problemi ovog rata su političke naravi. SAD u Siriju i Irak ne šalje svoje vojnike. Ali obučava tamošnje vojnike. Ipak, obuka u Iraku je problem. Obuka se obavlja u dogovoru s iračkom vladom u kojoj dominiraju šijiti. Međutim, kada se radi o obuci sunitskih vojnika, vlada pokazuje suzdržanost. Ona prije svega računa na šijitske borce, pripadnike konfesije iz koje dolazi većina vodećih političara u državnom vrhu. Tako borba protiv sunitskog IS-a ima konfesionalnu konotaciju. U tome velikog udjela ima Iran koji se angažira u borbi protiv „Islamske države" kako u Iraku tako i u Siriji. Iranske ekspertize doprinose tome da se IS ne može raširiti na cijelu zemlju. S druge strane Iran djeluje kontraproduktivno jer njegova „nazočnost" odvraća mnoge sunite da se uključe u borbu protiv IS-a.

Iračke sunite to može samo uznemiriti. Ako oni, kao što su morali iskusiti, bježeći od IS-a budu morali stajati pred ulazom u Bagdad jer se vlada boji njihove povećane nazočnosti u okruženju glavnoga grada, tada će suniti s pravom reći da se vlada ne osjeća odgovornom za njih. Irak je na taj način konfesionalizirana država. Suniti, koji nisu ekstremisti, za takvu državu se iz razumljivih razloga ne žele angažirati.Iran profitira od svog doprinosa i to politički u obliku povećanog šijitskog utjecaja. Irak, Sirija, Libanon, Jemen: Iran posvuda pokušava povećati svoj utjecaj. Napredak u pregovorima o atomskom programu te zemlje i znatno poboljšani odnosi prema Obaminoj administraciji potiču hegemonijalne ambicije na licu mjesta.

Otrovan konfesionalizam

Stalna konfesionalizacija Iraka ne potiče Tursku i druge sunitske države, posebno u zaljevskoj regiji, da se po svaku cijenu angažiraju u borbi protiv „Islamske države". Oni bi također željeli da džihdisti budu uništeni. Ali i oni se boje sve većeg utjecaja Irana. Njemu se pokoriti oni su još manje spremni nego jednoj terorističkoj skupini čiji dugoročni opstanak nije siguran usprkos njezinim kratkoročnim uspjesima.

Rat protiv "Islamske države" neće brzo biti završen. U svakom slučaju ne sve dok u regiji budu vladala konfesionalna razmišljanja. Iran na jednoj strani, Saudijska Arabija na drugoj: svemu tome poseban ritam daju ideološki tvrdolinijaši na jednoj i tzv. Božji ratnici na drugoj strani. Rat će trajati sve dok je tako i dok ga budu slijedile vazalske države.

Regija sama sebi donosi prokletstvo i tako se sama uništava. Sve dok bude trajao vjerski šovinizam na sunitskoj i šijitskoj strani, sve dok ne budu imali volje i snage da razmišljaju drugačije nego u pseudo-vjerskim kategorijama, "Islamska država" će napredovati i ljudi u regiji se neće veseliti svom životu.