Prije dva dana, točnije 20. svibnja ove godine obilježen je Dan digitalne smrti ('Digital Death Day', DDD) koji je ujedinio brojne poslovne jedinke koje se bave društvenim mrežama, upravljanjem podacima i smrtnim slučajevima, prenosi UKWiredNews. Među organizatorima događaja bila je i Jennifer Holmes koja kaže da smo danas dosegli kritičnu masu osobnih podataka na internetu. Ono što ona misli je sljedeće - danas postoje milijarde stranica koje su pod upravljačkom palicom, na primjer, Facebooka, blogova, internetskih igrica i sličnih servisa na kojima ostavljamo naše osobne podatke koji tu ostaju i nakon naše smrti.

Logično je onda postaviti pitanje - što se zbiva s tim podacima kad ljudi umru? Kaliya Hamlin, također među organizatorima DDD-a, kaže kako u internetskoj industriji ne postoji standardna procedura u slučaju smrti. To je možda slučajno, možda namjerno jer digitalna imovina određenih osoba može imati veliku financijsku vrijednost.

Entruset je tvrtka između ostalog specijalizirana za pisanje oporuka u kojima se raspoređuje digitalna ostavština - Jesse Davis je jedan od njenih suosnivača. On kaže kako sve što ostavimo na internetu može imati i emocionalnu i ekonomsku vrijednost. Neke igrice etiketirane kraticom MMOG ('massive multiplayer online games') temelje se na stvarnim financijskim transakcijama, a kad se uzme u obzir da ih koristi i do 20 milijuna ljudi očito je da je taj biznis vrlo isplativ i unosan. Igrica Project Entropia ušla je u anale online sfera kad je jedna virtualna postaja prodana za nevjerojatnih 330,000 dolara. Što da je to 'imanje' vaše? I što bi se s njim dogodilo da, ne daj bože, umrete?

Stvarnost je ovakva - igrači imaju zaista vrlo malo vlasničkih prava na ono što kupuju i koriste pa čak i na virtualne likove koji ih predstavljaju, a s tim se slaže i Tamer Asfahani s portala Incgamers.com: „Usprkos tome što utroše ogromne količine vremena u likove, igrači u biti nemaju nikakva vlasnička prava nad njima."

Točnije, onaj tko je napravio igricu ima sva prava; vi samo u tehničkom smislu unajmljujete i likove i sve ono što si pribavite u tom digitalnom svijetu.

A Internet je jedan vrlo poseban svijet. I na njemu su se počeli stvarati memorijalni centri, da se tako izrazimo, za sjećanje na preminule. Malo je vjerojatno da su pioniri društvenih mreža razmišljali o varijabli smrti kad su stvarali Facebook, Twitter i ostale popularne virtualne lokacije. Ali danas ti servisi imaju milijune korisnika bez obzira na dob. Smrt je svakodnevna prirodna pojava. Na primjer, što s imovinom na Facebooku onih koji više nisu među nama? MySpace ima klauzulu koja zabranjuje preuzimanje 'vlasništva' nad profilom preminulih pod paragrafom iz sigurnosnih uvjeta. Uz sve to MySpace nikada neće izbrisati nečiji profil zbog neaktivnosti, ali ako obitelj preminulog to zatraži, MySpace će poštovati takve želje.

Evo jednog zanimljivog slučaja. 'KJ' bio je student pri Sveučilištu Bath. Prošle je godine pao u rijeku Avon i utopio se. Njegov profil na Facebooku je ostao. Kako se vijest o njegovoj tragičnoj sudbini širila, na njegovom zidu na Facebooku počele su se nizati poruke kalibra 'počivaj u miru', 'R.I.P', i tako dalje. Jedan od njegovih prijatelja saznao je za opciju „Memorialisation" koju ima Facebook. Ta opcija daje prijateljima pristup profilu preminulog, ali blokira unos novih podataka dok briše određeni dio postojećih. Taj je prijatelj pisao administratorima Facebooka, priložio dokaz da je KJ preminuo i na kraju je dobio pristup profilu. Godinu dana nakon smrti na zidu KJ-a još uvijek se pojavljuju poruke.

Prema riječima Richarda Allana, direktora europskog odjela za javnu politiku Facebooka, ovakva je praksa neka nova vrsta oplakivanja. Možda je zaključak psihologinje dr. Elaine Kasket još i najsuvisliji. Iako iznenađena velikim brojem slučajeva u kojima se još uvijek pišu poruke preminulim osobama („kao da su još vijek tu negdje ili su pak 'ulogirani' u nekom Internet cafeu na nebu"), Kasket kaže da je to ustvari najbolji primjer održavanja veza s voljenima koji su umrli. Zanimljivo je da se ljudi osjećaju bliže preminulima uz pomoć Facebooka, MySpacea, Twittera i sličnih servisa nego što je to slučaj bilo gdje drugdje.

Na neki način, Facebook i ostale mreže postale su nova vrsta groblja, memorijalnih centara na kojima se oplakuju preminuli i čuvaju od zaborava. Ta virtualna prisutnost nakon što ljudi umru, taj digitalni život pokojnika, koliko god zvučalo neobično, mnogim ljudima olakšava svakodnevnicu u kojoj voljeni više nisu fizički prisutni. Psihoterapeut Mark Dunn vjeruje kako to i nije tako loše. Zapadnjačka kultura je, prema njegovim riječima, zaboravila proces oplakivanja uz smislu da je ono kratko i poprilično sterilno. Internet bi zato mogao „ponovo naučiti ljude mehanici oplakivanja". I zaista sačuvati ljude od zaborava.