Naš odnos prema Facebooku i svim kontroverzama oko njega vrlo je kompleksan. Možda ga je najbolje opisao Alessandro Acquisti, talijanski profesor pri Carnegie Mellonu Sveučilišta Pittsburgh, koji je ljudsku privrženost toj društvenoj mreži opisao kao situaciju s Odisejem i sirenama - želite im biti blizu, ali ne želite biti uhvaćeni. Acquisti, koji se pročuvanjem društvenih mreža bavi gotovo 20-ak godina, nedavno je u New York Timesu podigao uzbunu vezanu za sigurnost na internetu napominjući kako nije potrebno biti hakerom da biste došli do osjetljivih osobnih podataka drugih ljudi, ponajviše zahvaljujući društvenim mrežama. Dovoljno je skupiti sve dostupne informacije da biste stvorili određenu sliku ili pak znali i više o drugim nego što bi oni to htjeli.

Odisej se vezao za jarbol i tako spasio od sirena, ali profesor Acquisti ima puno praktičnije rješenje. On savjetuje da kad planirate stavljati neke podatke o sebi na internet to činite uvijek imajući u vidu da bi jednoga dana mogli završiti na naslovnici najtiražnijih novina. Tvrdi da je najbolje zapitati se jeste li spremni na nešto takvo. Ključ pametnog ponašanja na internetu je promišljenost.

Obzirom da Facebook za svoj uspjeh može zahvaliti isključivo tome što je utemeljen na razmjeni informacija i podataka ovo rješenje se može činiti neučinkovitim. Ali profesor Acqusti gleda na stvari malo drugačije. Po njegovom mišljenju, tajna uspjeha Facebooka leži u dvije vrlo važne stavke - prvo, Facebook je, za razliku od ostalih mreža od kojih su neke nastale i prije (MySpace, na primjer), konstantno radio na novim aplikacijama i opcijama. Istina, Facebook je danas, može se slobodno reći, najveći repozitorij fotografija na svijetu, a pored svega toga imate instant poruke, igrice... Sve to je vrlo privlačno ljudima i zadržava ih na Facebooku.

Drugo, osobno ime i prezime. Sigurnosna strategija na Facebooku je katastrofalna. Kako Acqusiti podsjeća, Facebook je nastao kao fakultetska 'igra' u kojoj su mogli sudjelovati samo oni koji su imali email adresu s ekstenzijom 'edu'. Kasnije se mreža počela otvarati prema školama, regionalnim mrežama, na kraju svima iznad 13 godina starosti. Ali već na samom početku fenomena jedna je stvar bila isključiva - većina korisnika se predstavljala pod vlastitim imenom i prezimenom. To je bila svojevrsna internetska revolucija obzirom da su surferi do tada koristili nadimke i izmišljena imena.

Rezultat svega je da danas bez problema možete pronaći svojeg školskog kolegu od prije 20 godina. Ako ima profil, naravno.

Profesor kaže da će budućnost Facebooka, pa po toj logici i drugih društvenih mreža, ovisiti o zasićenosti tržišta. Samo konkurencija može zaustaviti njegov rast. Iako, Facebook je pokazao nevjerojatnu sposobnost regeneracije.

Iako je sam gazda Facebooka Mark Zuckerberg izjavio za Time da je povećao razinu sigurnosti mreže, teško je jednostavno zanemariti rizike koji očito postoje. Pitanje se samo nameće - zašto uopće koristimo društvene mreže kad smo svjesni svih rizika?

Odgovor daje profesor Acqusti.  Prvo i osnovno, kaže on, ako nemate profil na Facebooku to vam je isto kao da nemate mobitel. To vas jednostavno isključuje iz današnjeg društva, barem u zapadnim kulturama i to ne može nitko opovrgnuti. Drugi razlog je psihološke prirode; znanstvenici su identificirali mehanizam koji stoji iza svega - iako se sve odvija lagano, činjenica je da se odvija - prvo ste izložili vlastitu privatnost kad ste počeli koristiti email, zatim ste počeli vršiti i financijske transakcije preko interneta,  sve to obavljate mobitelom i u vrlo kratko vrijeme čitav vaš život završava na internetu a da toga niste ni svjesni; u tom kontekstu prednjače društvene mreže, objašnjava profesor.

Komentirajući planirani eksperiment kojega se prihvatio javnosti inače nepoznat gospodin Clark Harris (Harris želi trideset dana komunicirati isključivo preko Facebooka i Twittera; čak i s vlastitom ženom neće ulaziti u verbalnu komunikaciju), Acquisti je rekao da to nije ništa čudno te da je to moguće izvesti bez većih problema dodajući kako bi bilo čudno da je upravo suprotno - jer „za 40-ak godina riskiramo situacije u kojima ćemo komunicirati isključivo na virtualni način".