Kremlj kontrolira sve političke procese u Rusiji, a kod izbornog spektakla se ništa ne prepušta slučaju. Zato je tako teško analizirati preko 75 posto glasova koliko je izbrojano za Vladimira Putina.

Svakako da ga podržavaju mnogi Rusi. Njegova popularnost u stanovništvu je neupitna, ali dio razloga je upravo u tome što Kremlj godinama sprječava da drugi političari u kontroliranim medijima razviju vlastiti imidž.

Ne vrijedi to samo za maltretiranu pravu oporbu poput poznatog Putinovog protivnika Alekseja Navalnog već i za konstruktivnu oporbu pa čak i za Putinove sljedbenike poput premijera Dimitrija Medvedeva. Osim represije državnih organa, važan izvor Putinove moći je medijski upravljana predstava po kojoj je on vladar bez alternative.

Objavljeni ishodi ovakvih pseudoizbora su zato bez značenja sve dok u Rusiji ne bude prave političke utakmice. Politička konkurencija se tamo glumi. Ostali kandidati kojima je dozvoljeno sudjelovati nisu ni imali realnu šansu. Od početka su tu samo da bi ispunili formu, a sada su odigrali svoje uloge i otišli s pozornice.

Kremlj se, znajući za tu slabost, potrudio organizirati formalnu potvrdu Putinove moći, ali ne samo to - trebalo je doći do podrške od preko 70 posto pri što većem odazivu birača kako bi rezultat bio impresivan, a sve moguće sumnje u Putinov legitimitet raspršene. No tom igrom velikih brojki mogu biti impresionirani samo naivni. To politički stratezi u Kremlju dobro znaju jer oni su do željenog ishoda došli brojnim trikovima, manipulacijama i prijevarama.

Kamo će Putin voditi Rusiju idućih godina? Na Zapadu se strahuje od neuračunljivog i agresivnog vanjskopolitičkoga kursa Rusije, kao što je objasnio glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. Trovanje bivšeg ruskog agenta Sergeja Skripala u Engleskoj vojnim nervnim otrovom je jasno pokazalo da je Putin spreman pojačati konfrontacije sa Zapadom.

Ekspanzionističkom i agresivnom vanjskom politikom Kremlj želi skrenuti pozornost s bijede u zemlji. Posljednjih šest godina bile su u svakom pogledu izgubljeno vrijeme za Rusiju. BDP je tek blago porastao, povećalo se ekonomsko i tehnološko kašnjenje za lokomotivama svjetskoga gospodarstva, posebno za Kinom, ali i za Sjedinjenim Državama, Japanom i Europskom unijom.

Rusi doduše osjećaju da realno imaju sve manje novca u novčaniku, pa ipak domaći uzroci gospodarske i društvene stagnacije bivaju nadjačani propagandnom mašinerijom, protuzapadnom retorikom i objavama tobožnje vojne snage.

Putin neće promijeniti smjer ni u dolazećem mandatu. Prave reforme u ekonomiji i javnoj upravi poljuljale bi temelj njegove vladavine. Ako se išta može očekivati, onda su to tek imitacije reformi. Izgleda da će, kao u posljednjem govoru o stanju nacije, nastaviti dosadašnju politiku i pričati o naoružavanju države. Odavno je prošlo vrijeme iluzija o Putinovoj Rusiji.