Vanilija je nakon šafrana najskuplji začin na svijetu. Potječe iz Meksika, a danas se pretežno uzgaja na Madagaskaru, Réunionu (nekadašnji Bourbon) i drugim otocima Indijskog oceana. Prema zemlji podrijetla se stoga vanilija za potrebe međunarodne trgovine označava kao bourbon-vanilija ili meksička vanilija.

Vanilija se zbog finog mirisa i okusa najčešće koristi u kolačima, ali se smatra da povoljno djeluje i na organizam. Španjolski liječnik Francisco Hernandez de Toledo je u 16. stoljeću zabilježio da Indijanci vaniliju koriste za jačanje moždanih funkcija. Vanilija ujedno smiruje živce i razbuđuje te djeluje kao prirodan afrodizijak.

Asteci su vaniliju koristili u kombinaciji s kakaom, a "kraljica začina" je tek puno godina kasnije postala popularna i u Europi. Kako je bila vrlo skupa koristili su je samo bogati, a Španjolci su se uspjeli izboriti za monopol pa se iz Meksika vanilija nije smjela izvoziti u druge zemlje (sve do 1810.).

Vaniliju najčešće povezujemo sa žutom bojom, što je potpuno pogrešno. Žut je samo cvijet biljke, dok sam začin ne mijenja boju namirnica kao što sugeriraju proizvođači koji svoje proizvode od vanilije redovito prikazuju žutom bojom. Sladoledi i jogurti su žuti zbog dodavanja boje (karotina), a umjesto prave vanilije se sve više koriste razne arome i imitacije.

Prava aroma se skriva među crnim sjemenkama štangice. Prije korištenja je stoga štangicu najbolje lagano zarezati po dužini i istrugati sadržaj. Najaromatičnija je pak sama "kora" koju je u osušenom obliku moguće iskoristiti i po nekoliko puta. Za dodavanje arome šećeru potrebno je tako koru ostaviti nekoliko dana u zatvorenoj staklenci sa šećerom, a za pripremu pudinga ju je dovoljno prokuhati zajedno s ostalim sadržajem.