U početku je bilo pretjeranog izvještavanja čak i u Švedskoj, a posebno u međunarodnim medijima. Objavljivali su se rezultati senzacionalističkih anketa koje su desničarske populiste, Švedske demokrate, već smjestile u vladu. Desni tabor ja zaista ostvario dobar rezultat, ali sa 17 posto osvojenih glasova birača i nisu baš dosegli vrhunac, iako bi oni svojom, pobjedom opijenom retorikom voljeli sve uvjeriti u to.

Razmišljanje etabliranih stranaka

Desetljećima je u Švedskoj vladao uigrani sustav u kojem su se u savršenoj harmoniji na čelu vlada smjenjivale stranke lijevog i desnog centra. Uz to su u najnovijoj povijesti na vrhu najčešće bili socijaldemokrati.

Ovaj neformalni dogovor je podrazumijevao da su često manjinske vlade određivale sudbinu zemlje, što je druga strana tolerirala, ali je stranka na vlasti to morala platiti određenim kompromisima u zakonodavstvu. Rezultat je bila politika zasnovana na konsenzusu, što bi se moglo nazvati i ovisnošću o harmoniji, ako bi se stvar promatrala iz negativnog kuta.

Nakon ovih izbora sa skoro izjednačenim rezultatima oba bloka, i lijevog i desnog centra, etablirane stranke bi morale razmisliti. Uspon Švedskih demokrata ih primorava da preko granica svojih tabora pokušaju pronaći zajedničke točke i možda izgraditi neku novu konstelaciju političkog centra. Tu bi se mogli ugledati na Nizozemsku koja je prošle godine nakon izbora bila u sličnoj situaciji, kada je desničarski populist Geert Wilders također zabilježio dobar rezultat.

Potrajalo je osam mjeseci dok skupina stranaka desnog centra nije formirala vladu u Den Haagu. Tako su, izolirajući Wildersa, uspjeli minimalizirati njegov značaj u nizozemskoj politici. On je danas beznačajan, što pokazuje da je dugogodišnja politika isključivanja dala ploda, bez obzira što su se u međuvremenu pojavili novi pojedinci i grupe ekstremnih desničara. Stockholm bi mogao naučiti nešto iz ovog primjera; odnosno shvatiti da je moguće prekinuti uigrane političke mustre i skovati nove koalicije, koje bi možda više odgovarale želji birača nego ovo dosadašnje čvrsto držanje politike vlastitog tabora.

83 posto NIJE za desnicu

Sve etablirane stranke su u predizbornoj kampanji obećale da neće sklapati nikakve dogovore sa Švedskim demokratima. Ipak, posljednjih tjedana je bilo komentara manjih stranaka koje koketiraju s takvim idejama. No veliki partneri u formiranju vlade bi ih morali upozoriti na opasnost ovakvih eksperimenata. Vrlo je važno kod ovakvih izbornih rezultata uvijek podsjetiti da 83 posto Šveđanki i Šveđana nije glasalo za desničare.

Ali o problemima migracije u Švedskoj i greškama iz prošlosti se mora otvoreno razgovarati; zemlji je neophodno više policije, više učitelja i jedna drugačija integracijska politika. Tu bi također bilo jako važno Šveđanima jasno staviti do znanja da, bez obzira na određene legitimne brige, i dalje žive u jednoj od najbogatijih i najsigurnijih zemalja svijeta.

Pažnja! Švedski demokrati su opasni!

Jedan dio uspjeha šefa Švedskih demokrata Jimmiea Akessona je bez svake sumnje u njegovoj umjetnosti osobnog marketinga. On je kao jedna mješavina uspješnog odvjetnika i dečka kojeg bi svaka majka poželjela za zeta. Dobro odjeven osvaja osmijehom, a svoju je retoriku toliko popravio da ga mnogi Šveđani više ne vide kao desnog radikala ili opasnu političku pojavu.

Akesson je svoju stranku na prvi pogled uspio detoksirati i predstaviti tako kao da se iza nje krije sasvim "normalan" politički pokret. Švedski demokrati vuku korijene iz neonacističke scene, dolaze iz mračnog nacističkog podzemlja, koje od 80-ih godina prošlog stoljeća djeluje na rubovima švedske politike. Akesson doduše i danas poriče da je njegova ideologija rasistička i neprijateljska prema islamu. Ali postoji dovoljno njegovih citata, također i iz novije prošlosti, koji pokazuju upravo suprotno.

Švedsku je kasnije nego druge europske zemlje zahvatila nova nacionalistička politika i politika identiteta, neprijateljska politika prema strancima i prema EU-u, koja slično kao što je to u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji ističe zahtjev „Švedska na prvom mjestu". Švedski demokrati su u potpunoj suprotnosti s političkom kulturom zemlje koja teži harmoniji i ravnoteži. Sada će rasprave u švedskom parlamentu biti žešće i bezobzirnije. Etablirane stranke će se morati trgnuti i suočiti se sa strahovima i brigama svojih građana. Ako ne promijene način razmišljanja i politički stil, moglo bi doći do daljeg i nezaustavljivog uspona desničarskih radikala.