Nakon neprospavane noći i pola prespavanog dana oko 14 sati osvanulo je tmurno jutro. Tako to ide kada se miješa business and pleasure. Osim umora, probleme je donio prvi pogled kroz prozor koji je otkrio nekakvo čudno sivilo, a time i jednu od najvećih briga svih festivaldžija - meteorološke nepoznanice. Kiša je nešto što nitko ne želi. No, uskoro se pokazalo kako očito imam pretplatu na Fortunu jer sam na putu po doručak bio okupan toplim suncem. Umor se, što poslom, što entuzijazmom, otopio do 20 sati kada sam još jednom krenuo put Jaruna.

Scene na putu do otoka bile su copy/paste predhodnog dana. Masa se polako slijevala prema izvoru zvuka ostavljajući za sobom trag dobrog raspoloženja u obliku plastičnih boca. Po putu sam dobio barem šest ponuda za jeftinije karte, ali sudeći prema viđenom preprodavači su ove godine na Jarunu prošli lošije od sakupljača boca. Da je bilo vremena za analizu svašta bi rekao, ali ovako zaključujem - raw justice. Na ulazu začudo pogađam istog redara kao jučer i nakon prolaska kažem - bingo! Ležernost je uz malo sreće i nimalo truda uspješno zlorabljena, pola litre bevande je neopaženo prošlo kontrolu ruksaka. Ne iz pakosti, čisto znatiželja, a i više volim domaće od kupovnog suhog crnog.

Odmah nalijećem na poznato lice i pitam kakav je bio Antenat. Super! Nisam očekivao drugačiji odgovor. Bend koji je prvi studijski album izdao tek devet godina nakon okupljanja, a u međuvremenu isprofilirao svoj miješani stil, fancy nazvan subreggae, zna kako se radi atmosfera. Nikada mi nije bilo žao poslušati ih, ali uz masu nastupa koje održavaju neki se mora i propustiti. Šteta što je bio baš ovaj, no kao što rekoše poznata lica bilo je super.

N*E*R*D

Na glavnom stageu relativno nepoznati zvuk, ali poznata scena koju Hladno pivo voli nazvati 'nabildani crnci repaju'. Pharrell Williams i N*E*R*D upravo su na vrhuncu nastupa, ili sam bar mislio. Ekipa nakićena nebrojenim nagradama kao izvođači i producenti dostojno je dokazivala zašto je tomu tako. Moram priznati da mi se svidio njihov live, ritmično, energično, publika in the mood, sve na mjestu. Taman sam našao svoju ekipu kada je krenulo 'biranje'. Dvadesetak djevojaka iz publike pozvano je na stage da podijele svoje oduševljenje viđenim (ipak se radi o nabildanim crncima, kako kaže Mile Kekin) i pokažu kako vladaju vještinama scenskog nastupa. Uz par hitova i puni stage na koji je, ne baš iz ljubavi, u nekoliko navrata poletjela nekolicina raznih predmeta, N*E*R*D je nastup odradio u pravo američkom stilu. Pošto se to najčešće klasificira profesionalnim zadržati ćemo se na takvoj definiciji, bez prevelike emocije, posao je posao, a festivalski nastupi su dobar posao.

Sergent Garcia

Laganim hodom uz zaustavljanje kraj šanka (pohvalno, bez gužve) stižem pred Nokia stage na kojem se još uvijek dobro drži Sergent Garcia. Odličan spoj salse i reggaea, šteta što sam stigao na zadnje dvije pjesme, ali i uz tako malo viđenog za svaku pohvalu.

Rasplesano, veselo, pravi duh Kariba kroz nekoliko izmješanih stilova pretočen u ono što sami izvođači nazivaju Salsamuffin. Pročitah negdje da ga vole uspoređivati s Manu Chao-om, ali osobno ne bih išao tako daleko. Razlika je očita no toplo preporučam za predstojeće ljetne dane.

Moby

Pred glavnim stageom poluprazna livada. U prvi mah smo se zabrinuli, ali malo kašnjenja nikome ne škodi. Lagani razgovor uz zadnje gutljaje 'onog' domaćeg vina (dobro ih pamtim jer su ujedno i zadnji gutljaji dobrog vina). U nekoliko trenutaka potrebnih reflektorima da okrenu dva kruga i promijene boju livada je krcata.

Prvi tonovi, gromoglasno odobravanje, Moby je na stageu i kreće s poznatim hitom. Okretom za 360 zaključujem kako su valjda svi koji su na otoku tu. I imaju dobar razlog. Poznate stvari, red elektronske pa red gitarske euforije, provjereno, poznato, dobri stari Moby. Za sve koji ne znaju pravo ime mu je Richard Melville Hall, a Moby je 'pokupio' jer je njegov pra-praujak Herman Melville, autor Moby Dicka.

Odličan zvuk, ekipa metar dalje se veselo zalijeva tekućinom iz glow-stickova (ne znam je li zdravo, ali izbjegavao sam), atmosfera na vrhuncu. Detalj za pamćenje - taman sam promatrao video zid na kojem je bio zumiran kada ga je pod bradu pogodio jedan od tih svjetlećih štapića koji su na mahove letjeli prema stageu (gotovo svi tijekom N*E*R*D-a). Odlično je uklopio 'fuck you' između dva stiha, a po završetku pjesme uz 'I don't wanna sound like a sissy' pojasnio ljudima da pogodak u glavu ipak boli.

Taj mali nemili događaj nije utjecao na kvalitetu daljnje izvedbe (da je, bacač bi vjerojatno zažalio). Valja spomenuti odličnu vokalnu gošću miss Scar, te dame koje su odradile prateći vokal i odsvirale cijeli koncert na dvije violine i bass gitari. Svaka čast, odlično zaokruživanje odličnog nastupa, bez ikakve greške, a s puno emocija. Moby kao i Kraftwerk dan ranije, sjedi, odličan!

Tricky

Dok sam uz manja zastajkivanja dospio natrag do Nokia stagea Adrian Thaws (nekako je teško prihvatiti to ime uz lik i djelo, ali ok) je već bio u centru pažnje pozamašnog broja posjetitelja. Odmah prigovaram organizaciji zbog vremenskog preklapanja s Mobyjem. Ali dobro, nije se puno propustilo. Nema boljeg opisa od onoga koji je u najavi naveo organizator - sinonim za trip-hop.

Vrlo cijenjen i više nego vrlo dobar izvođač. Iako nisam veliki fan lako sam se uživio, što je odlika svakog dobrog izvođača. Ne znam je li mi cijeli ovaj drugi dan bio u znaku nabrajanja i usporedbi zbog umora, ali Tricky je svojim 'lagano, a energično, smireno, a divlje' stilom bio pun pogodak. Odmor bez spavanja, gušt u poznatom i nepoznatom, ukratko sjajan nastup odlično začinjen (što zaista nisam očekivao) jednom od boljih live izvedbi Mötorheadove hard rock himne Ace of Spades sa ženskim vokalom.

Taman negdje pred kraj Trickyja do mene dopire vijest da je umro kralj popa. Hm, čudan osjećaj. A taman sam jučer nekako opleo kritikom po tom popu. Održali smo petominutni sit in uz kritike i sjećanja da bi na kraju zaključili kako smo ostarili jer će klinci ubuduće o Michaelu Jacksonu pričati otprilike kao mi o Elvisu. Dobrbljali smo do starenja, pali se crvena lampica biološkog sata - ipak nismo baš tako stari. Anyway, uz sve dobro i loše što nam je palo na pamet o kralju jedno je sigurno - samo je jedan Thriller i jedan kralj, there'll be no more moonwalk, a prijestolje je ostalo prazno i stoga R.I.P. Michael...

Kiril Džajkovski

Što dobijete kada na stage stavite skoro pa cijeli orkestar (ne odjednom), dobrog gitaristu i DJ-a? Balkanski Prodigy! Kiril Džajkovski, osoba zaslužna za nemoguće dobru kombinaciju elektronike i 7/8 ritma makedonske (više manje) etno glazbe, je ime s kojim se ukoliko niste morate upoznati. Ma sve i da vam se ne svidi. Od početka do kraja posvemašnje ludilo! Noćni stage krcat, na mahove delirična atmosfera preko ruba usijanja (zbog čega sam negdje oko polovice odlučio stati s vanjske strane šatora). Da ne kompliciram - zamislite mjesto 'gdje zlatno sunce sja' i najbolji elektronički party u zadnjih X godina ukomponiran u jedno. Riječi su suvišne. Kiril se nakon svake stvari zahvaljivao publici, ali najveće hvala ide njemu i glazbenicima u pratnji jer su odradili fenomenalno zatvaranje festivala. Hvala!

Još samo par detalja za overall sliku. Kao što sam već spominjao - šankovi bez velikih gužvi su bili ugodno iznenađenje. Još ugodnije, uzevši u obzir izostanak gužve, je ljubaznost ljudi iza tih šankova što uvelike doprinosi krajnjem dojmu. Dostupnost vode i WC-i bez prigovora. Kamp, što je najbitnije, dobro lociran odnosno dovoljno udaljen od buke sa stageva (to naučite cijeniti ujutro kada boli glava). Od Hitne pomoći nisam saznao koliko su točno intervencija imali, ali koliko se dalo primjetiti (a komatoznih i srodnih situacija sam vidio zaista malo), sve je bilo na vrlo kulturnoj razini. One crne bonove moram još jednom spomenuti, ali šta je tu je, dok god su oni jedina 'crna točka' opći dojam, bez subjektivnosti, je više nego vrlo dobar pa sa zadovoljstvom mogu izjaviti - vidimo se dogodine!