Alexander Schwarz pokazuje vozaču šlepera kako da unazad doveze teret na mjesto iskrcaja. Neupućeni će teško otkriti što se nalazi u dovezenim teškim sivim bačvama naslaganim na paletama, ali Schwarz je direktor proizvodnje tako da nam objašnjava kako i zelena traka na bačvama ima svoje značenje: "To nam šalje jedna mušterija. Zelena traka znači da su to miješane baterije iz kućne upotrebe."

On je jedan od četrdesetak suradnika tvrtke Redux u Bremerhavenu koja je specijalizirana za reciklažu kućanskih i baterija iz uređaja. Kaže nam kako kroz njihov pogon prođe oko 10.000 tona starih baterija - a ako znamo kako jedna "obična" AA baterija teži oko 25 grama, možemo si samo zamisliti koliko je to more baterija.

Detlef Schmeer i Martin Reichstein upravljaju ovim pogonom i u svom uredu na drugom katu nam objašnjavaju kako su im "obične" baterije glavni posao: "To čini oko 90% naše prerade", kaže nam Reichstein. Schmeer dodaje: "A i od tih baterija iz uređaja su opet oko 80% 'obične obične' baterije, dakle one za jednokratnu uporabu stare, alkalne tehnologije. To se još uvijek najviše troši."

Nisu više jako, ali jesu opasne

Nekad su takve baterije sadržavale i mnogo žive i kadmija tako da je bio zločin tako nešto tek baciti u okoliš. Danas su nešto bezopasnije, rade se uglavnom od manganovog dioksida i nekog oblika gdje je cink. Ali niti to nije dobro tek baciti u kantu, a to već odavno nisu jedine baterije koje se mogu kupiti. Tu su i nikal-metal-hibridna baterija koja se može nadopunjavati, a još su kvalitetnije litij-ionske baterije. No to su i  sićušne baterije u satovima i malenim uređajima, nešto veće su u mobitelima i prijenosnim računalima. U njima su dragocjene sirovine kao što su kobalt, nikal, bakar i litij - ali do tih baterija ponekad nije lako doći u uređaju.

Makar mnogi znaju kako baterije ne treba bacati kao da su običan kućni otpad, još uvijek ih čitava gomila završava baš tako. Matthias Buchert je u ekološkom institutu u Darmstadtu prije tri godine za EU radio studiju o količini koja se tu reciklira: "2019. smo utvrdili kako se sakuplja i onda reciklira 52,22% baterija iz kućanskih uređaja. To je bilo blago povećanje od godina prije toga", kaže nam i upozorava kako to nipošto nije dobro. Jer to znači da gotovo svaka druga baterija završi u običnom smeću. "Tu se još mora nešto učiniti da bi se ta kvota povećala."

Litij-ionske svi hoće...

Pogotovo kod litij-ionskih baterija jer posljednji europski propisi potječu još iz 2006. kad takvih baterija praktično još nije niti bilo. A baš one sadrže dragocjene sirovine kao što je kobalt, a obzirom da su takve baterije i u električnim automobilima i biciklima, njih će biti sve više.

I u pogonu za reciklažu se raduju pošiljci takvih baterija: "Od njih kod nas nastaje fini prah koji sadrži litij i kobalt. To se onda može i dobro prodati", kaže nam Schmeer. Ne čudi da reciklaža baš takvih baterija zanima i "veliku industriju": VW ili Tesla ulažu milijarde u reciklažu tih baterija. Ali s "običnima" ne žele imati nikakvog posla.

Jer kako nam objašnjava Schmeer, reciklaža običnih baterija se zapravo - uopće ne isplati. "Mi dobivamo novac od sustava kaucije, time pokrivamo naše troškove." Dakle to je novac koji plaća proizvođač, odnosno kupac baterija. Ali kad je riječ o sirovinama, tu nema računice: "Kad bi to davali nekome da termički izdvoji cink, na kraju bi to još morali plaćati iz svog džepa", kažu nam u Reduxu.

(Europski) papir trpi sve

Kad nema ekonomske računice - a očito je da baterije štete okolišu, onda to mora biti politička volja da više običnih baterija dođe u reciklažu. Tu Europska komisija već ima velikih planova: želi već za devet godina, do 2030. odrediti kako mora biti reciklirano 95% "običnih" baterija, a kod litijevih već do 2025. bi to trebala biti kvota od 25%, do 2030. onda 70%, kaže nam Buchert.

S 52% i u Njemačkoj gdje u gotovo svakoj samoposluzi stoji i kutija za takve stare baterije - na 95% u devet godina? To je svakako lakše napisati - i za to dići ruku u Europskom parlamentu nego provesti u život. Jer i baterija u našim životima ima sve više.

U tvrtki za reciklažu u Bremerhavenu sliježu ramenima: "Tehnički smo sposobni učiniti još više", kažu nam. Ali već su i sad na granici kapaciteta, a treba im se onda i isplatiti proširenje pogona. Drugim riječima: to sve netko treba i platiti kad se reciklaža zapravo ne isplati. Kako sve to organizirati da bi se provela odluka političara?

Za velike rasprave u Reduxu nemaju vremena: stigao je novi kamion s još mnogo sivih i teških bačvi.