Stanje knjige u Hrvatskoj - tema je koja uvijek iznova privlači pažnju domaćih medija, iako se ni oni posljednjih ljeta nisu iskazali po interesu za samu književnost. Medijskih je kulturnih rubrika sve manje, i najvećim su dijelom spojene s onima posvećenim estradi, zabavi, lifestyleu itd. Ali, ugrubo se može reći da je razdoblje od 2000. do 2008. godine predstavljalo renesansu za nakladničku i knjižarsku branšu u Hrvatskoj. Ono što je došlo nakon toga i što traje dandanas, jest očito nazadovanje.

Pošast s kioska

To nije izuzetak u ekonomiji, Hrvatskoj ni svjetskoj, no činjenica je da u privredno slabijim zemljama najlakše i najprije stradavaju delikatne društvene strukture, kao što je kultura u užem smislu te riječi. Parametri su neumoljivi: lani je u Hrvatskoj objavljeno svega oko 1.400 novih naslova, što je mjera s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. A to je upola manja godišnja količina od realiziranih u većem dijelu navedenog „renesansnog" razdoblja, kada je i samih izdavača bilo više, a programi su im bili obimniji. Potvrdit će to bez oklijevanja i naši sugovornici na ovu temu.

Kruno Lokotar, urednik u izdavačkom poduzeću Algoritam, smatra kako danas već možemo govoriti o kumulativno sabranom padu prodaje od čak 80 posto. „Urušavanje svih kriterija i obezvređivanje knjige kao duhovnog dobra i proizvoda zapravo počinje već 2006. godine, od pojave kiosk-izdavaštva", govori Lokotar o fenomenu uključivanja velikih novinskih izdavača u tada propulzivan nakladnički biznis. Baš nakon što su iscrpili višak potražnje, sve je zadesio recesijski udar, a država je krenula reducirati dotad izdašne subvencije.

Dvojaki efekt interneta

Ponešto se u međuvremenu popravio položaj autora u diobi subvencijskog novca, te uvođenjem sistema državnog stipendiranja, kao i usmjeravanjem dijela izdavačkih sredstava u nagrade. Ali, budžeti za samu knjigu sve su manji, pa su se počele zatvarati mnoge hrvatske knjižare, a kojih je do jednog momenta bio rekordan broj - oko 200. Vlasnici lanaca kioska, pak, dodatno su prosperirali, znamo li da je npr. Tisak u međuvremenu započeo i s poštanskim prometom paketima, i samo što još kruh ne prodaje.

Naklade knjiga, ne računajući one na kioscima - čiji se opseg naslova do danas također drastično smanjio - kreću se u poražavajućem okviru od po nekoliko stotina primjeraka. „Ozbiljnih istraživanja o tome tko čita i koliko čita, je premalo", napominje Kruno Lokotar. Internet je dosta utjecao na pad čitanosti knjiga, svim svojim kvalitetama usprkos, jer je promijenio tip pismenosti i, kao što navodi urednik Algoritma, „svojom demokratičnošću potaknuo inflaciju i dezorijentaciju, posebice među mladima". Lokotar nam je u prilog tome citirao i ne tako davnu izjavu svog, tada 10-godišnjeg sina: „Ali, tata, ja ne znam nikoga tko čita."

Po svoj ćemo prilici takvih vremenom znati još i manje, premda će biti u glavnini okupljeni na vrlo specifičnome mjestu: u - bibliotekama. Jasna Kovačević, ravnateljica zagrebačke knjižnice „Bogdan Ogrizović", posvjedočila nam je da one danas služe kao pribježišta za ugrožene čitatelje. Njihovim se uslugama koristi 17 posto stanovnika grada, i taj broj lagano raste, pa je u 2012. dosegnuo oko 134 tisuće korisnika, što je - očekivano - najviše u Hrvatskoj. S druge strane, i u Zagrebu drastično pada izdvajanje sredstava za nabavku knjiga i razne ostale potrebe knjižnica.

Čitanje politici usprkos

Kritika gradske uprave svakako se odnosi na činjenicu da je prošle godine Gradski ured za obrazovanje i kulturu, koji financira i knjižnice, smanjio davanja istima za više od 30 posto. Tako su 42 sastavnice Knjižnica grada Zagreba, plus dva bibliobusa, morale uložiti milijun kuna svojih sredstava da bi nabavku knjiga održale na razini iz 2011. godine, a riječ je o oko 100 tisuća naslova. Prema standardima za knjižnice, to još uvijek nije više od 63 posto knjiga potrebnih za dosezanje kvote prema broju stanovnika.„Građani nemaju novca za knjige, ali ih vole čitati, i zasićeni su konzumerističkom politikom gradske uprave, te jeftinom zabavom u šoping-centrima. A nas jednako posjećuju sve kategorije društva i uzrasti, kao što i traže literaturu u najširem rasponu", rekla je Kovačević za DW, nabrajajući klasične školsko-lektirne naslove uz suvremene prevodne ili domaće prozne hitove, Musila uz Mulischa, Ferića uz Nadása. Čuli smo i jednu dodatnu opasku, naime, da posljednjih godina naočigled raste broj korisnika biblioteka koji nisu zaposleni, kao i onih koji žive u javnim prihvatilištima.

Regionalne razlike

One su se kroz dugi niz godina međusobno udaljavale i pojedinačno getoizirale, pri čemu se od zapada prema istoku upućuje stanoviti pogled svisoka. Tako barem nalazi Kruno Lokotar, opisujući nam ukratko razlike po kojima je državna regulativa ipak najbolja u Sloveniji i Hrvatskoj, dok se bosanskohercegovačko tržište odlikuje tek „plikovima" u većim gradovima. Ono u Srbiji je najveće i najdinamičnije, no to ujedno znači da vodeći izdavači i distributeri nastaju i nestaju preko noći. Kompatibilnost tih scena je niska, a standardi vrlo različiti, pa je i raspon cijena vrlo velik.Generalno, domaća književnost uslijed svega toga i dalje zadržava unekoliko potčinjen položaj u odnosu na prevodnu. „Uvozni proizvod", mišljenja je Lokotar, „zbog nekakvog se kolonizacijskog refleksa, a koji se uočava i na akademiji, i dalje shvaća kao nešto s certifikatom kvalitete." Paralelno s tim traje novo odmjeravanje i relativno zbližavanje regionalnih kultura i tržišta, onih među kojima u praksi ne treba prevoditi knjige, pa se to niti ne čini.