Kada vas sprječava da obavljate dnevne obaveze ili da se bavite aktivnostima koje volite, sramežljivost se pretvara u ozbiljan problem.

Ona je, dakako, jedna od osnovnih ljudskih emocija, a nedavno je u časopisu Motivation and Emotion objavljena i vrlo zanimljiva studija koja opisuje jednostavnu taktiku kojom ju možemo prevladati: odvajanjem od vlastitog načina razmišljanja.

Tijekom nekoliko eksperimenata u kojima su ispitanicima pokazivane snimke ljudi koji u javnosti ispuštali vjetrove, ispitivači su došli do zaključka da se razina sramežljivosti i osjeta srama drastično spušta kada osobe na sebe gledaju s gledišta promatrača.

Ranije studije pokazale su da, ako se fokusiramo samo na sebe, to potiče negativne emocije. Dobrovoljce je ispitano što misle o neugodnim situacijama poput pada na ispitu ili se spoticanja na cesti, a većina je bila uvjerena da će ih promatrači osuđivati puno više nego što su ih zaista osuđivali.

Kada nam se dogodi nešto što nas potiče da osjećamo sram, najvjerojatnije sav taj pretjerani sram osjećamo jer se previše koncentriramo na način na koji mi shvaćamo problem, a pritom zaboravljamo da su promatrači samo ljudi i pritom su sposobni osjetiti empatiju. Osoba koja svjedoči našoj „nezgodi" možda uopće ne obraća pažnju na nju.

Ključ je u tome, da u trenutku kada osjećamo najveći sram, na sebe pogledamo s perspektive promatrača i zapitamo se kako bismo mi kao promatrač reagirali da se nešto takvo dogodi drugoj osobi?

Da testiraju tu teoriju, ispitivači su dobrovoljce pretvorili u promatrače 3 različite neugodne situacije.

U prvom slučaju, dobrovoljci su gledali reklamu u kojoj je žena ispustila vjetar prilikom vježbanja joge.

U drugome, vidjeli su osobu koja se spotaknula na zabavi pred osobom koja joj se sviđa.

U trećem slučaju slušali su razgovor između pacijenata i doktora koji raspravljaju o spolno prenosivim bolestima.

Nakon toga, dobrovoljci su ispitani o tome koliko su se često, za vrijeme promatranja 3 slučaja, zamislili na mjestu osobe koja se „osramotila".

Oni koji su to radili češće, obično su istovremeno osjećali više srama.

No, u svakom je eksperimentu grupa ispitanika upućena da promatra slučajeve s gledišta promatrača, tj. osobe koja nije učinila ništa „sramotno".

Kao što je i predviđeno, ta grupa ispitanika skoro uopće nije razvila nikakve emocije prema sramoti onih koji su ispuštali vjetar, spotaknuli se ili bolovali od neke bolesti.

Što to znači? Ponajprije, to znači da drugi ljudi ne posvećuju toliku pažnju tome što mi radimo, a čak i kad primijete da smo učinili nešto zbog čega se mi osjećamo neugodno, neće prema tome razvijati prevelike emocije. Sljedeći puta kada se nađete u situaciji koja bi za vas mogla biti sramotna, nemojte zaboraviti da će tuđa pažnja biti kratkotrajna. Zašto biste onda i vi išta dulje o tome razmišljali?