Nedavno obnovljeni projekt Hrvatske gospodarske komore (HGK) „Riba Hrvatske - Jedi što vrijedi" pokazao je kako industrija ribarstva u RH pri svom razvoju sama nema mnogo izbora doli širenja tržišta. I to jednako u odnosu na inozemstvo i domaće potrošače. Pritom je riječ o privrednoj grani koja ostvaruje veoma dobre izvozne rezultate, naročito kad su posrijedi uzgojne vrste poput tune, brancina, orade, pastrve i šarana. S druge strane - točnije, s prve - konzumacija ribe u Hrvatskoj doseže jedva desetak kilograma po stanovniku godišnje, što je svakako malo za jednu pomorsku zemlju. Primjerice, prosjek Europske unije iznosi dvostruko više, dok se u jednom Portugalu konzumira i do 55 kilograma po stanovniku.

„Primarni cilj projekta ipak je pomoć domaćim proizvođačima za plasman proizvoda u inozemstvu", rekao nam je o tome tajnik Udruženja ribarstva pri HGK-u Zoran Radan. Glavnina donacija iz EU-fondova za pomorstvo i ribarstvo, a radi se dosad o približno šest milijuna eura, usmjereno je stoga na podršku hrvatskim izlagačima na sajmovima ribarstva u inozemstvu. Drugi cilj, pak, jest povećanje domaće potrošnje ribe, dok je treći općenito pokušaj jačanja imidža hrvatskog ribarstva koji bi pridonio većem vrednovanju te vrste proizvoda iz RH. „Tako će se dodjeljivati i znak 'Riba Hrvatske' koji bi upućivao na dobru priču o našem ribarstvu i pripadajućem proizvodu", kaže Radan, „iza kojeg stojimo u pogledu ekološkom i zdravstvenom."

Stroga ekološka kontrola hrvatske akvakulture

„Ne želimo kritizirati uvozni produkt, ali ipak se ne mogu uspoređivati naš sustav sigurnosti i kontrole, s onim koji stoji ili ne stoji iza uvoza iz npr. Vijetnama ili Indije", nastavlja Zoran Radan, dodajući kako u akvakulturi na Jadranu, odnosno uzgoju ribe i školjaka, nema posebnih ograničenja, jer je riječ o ekološki prihvatljivoj i održivoj proizvodnji s još mnogo neiskorištenog kapaciteta. Ograničenja s obzirom na to postoje praktično samo u dijelu industrije koja se odnosi na ulov: „Govoreći o tome, optimistični smo jer praksa pokazuje da uspijevamo organizirati djelatnost s kojom se riblji fond primjereno obnavlja. Naši ribari su odgovorni, u suradnji s nadležnim tijelima, a da pritom zadržavaju i svoj profit."

Uz razne diskutabilne mjere po diktatu EU-a, vezano uz dopuštene alate i suzbijanje manjih ribarskih obrta, međutim, zacijelo je najvažnija mjera bila lanjsko uvođenje zabrane izlova u Jabučkoj kotlini. To je najvažnije područje mrijesta u Jadranu, pokraj otočića-hridi Jabuka. O povećanju izlova sitne plave ribe, glavnog ribarskog artikla, također više nema govora. „No može se utjecati na pomak dijela plasmana prema domaćem tržištu, kroz izmjenu prehrambenih navika i edukaciju u kulinarskoj kulturi. Za usporedbu, skandinavska prehrambena kultura narasla je na haringi, pristupačnoj koliko je i naša srdela. Uz nju stoje i neke druge ribe: skuša, trlja i mol iz ulova, ili neke uzgojne vrste", kaže naš sugovornik iz HGK-a.

I dok predstavnici proizvođača u ribarstvu tvrde kako u hrvatskoj akvakulturi nema faktora koji bi ekološki ugrozili Jadran, prirodoznanstvena struka ukazuje na dodatne probleme. Jakov Dulčić, ihtiolog iz splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo, skrenuo nam je pažnju da, pored ribarenja, stanje ribljih vrsta u Jadranskom moru ovisi o nizu pitanja kao što su degradacija staništa uslijed npr. gradnje, te onečišćenja, unutrašnji biološki činitelji, uznemiravanje, sve češći prodor invazivnih vrsta, klimatske promjene itd. A unatoč mnogim i očitim znacima prekomjernog iskorištavanja koji se već par desetljeća zapažaju u Jadranu, prema njegovu uvidu, ribolovni pritisak na populacije riba ipak ne opada u dovoljnoj mjeri.

Priobalna gradnja kao rak-rana odnosa prema Jadranu

„Prva dva čimbenika, ribolov te degradacije i uništavanje staništa, vjerojatno imaju najjači štetni utjecaj na vrste i populacije riba u Jadranu", istaknuo je Dulčić, uz opasku da se negativan utjecaj ribolova može promatrati dvojako. Jer, s jedne strane utječe na populacije izlovljavanjem, a s druge posredno: u mnogim zonama intenzivnog ribolova prekidaju se hranidbeni lanci, uništavaju staništa za mrijest ili razvoj jaja i ličinki. Nadalje, treba znati da je od analiziranih 123 riblje vrste Jadrana, njih čak 43 posto svrstano u određenu kategoriju ugroženosti, dok ih je 26 posto proglašeno - nedovoljno poznatima. Razlog je nedostatak podataka uslijed premalenog broja ihtioloških studija i stručnog nadzora.

I dok znanstvenih istraživanja i namjenskih procjena stanja, odnosno novca za njihovo provođenje nema dovoljno, sredstava za štetnu gradnju u osjetljivim područjima ima previše. „Nekontrolirana gradnja privatnih i turističkih objekata u hrvatskom priobalnom području te širenje radova u hidrogradnji - gradnja marina, lukobrana, sidrišta, kupališta i umjetnih pješčanih plaža, vrlo često bira takva staništa. Takva gradnja ima za posljedicu degradaciju staništa, a zbog nasipavanja i zatrpavanja obale i podmorja krutim materijalom i otpadom, kojima je prekriveno podosta obalne crte, pa često i njegovo potpuno uništenje", ukazao je Jakov Dulčić na rak-ranu odnosa Hrvatske prema Jadranu kao njezinu najvećem prirodnom blagu.