Odavno me neki naziv filma, a koji bih željela gledati,  nije više demotivirao. Mitološka ptica koja se ponovno rađa iz svog pepela, spremna za novi život nakon uskrsnuća,  polovica je metafore. Naspram nje preživjela Židovka Nelly iz Auschwitza, tek nakon završetka rata, lica umotanog u zavoje, lica možda zauvijek izgubljenog.

Kako će se žena snaći s novim identitetom? Kako će se Njemačka dići iz razorenosti? Stvarno djeluje da se netko tu potrudio i dosjetio. Ali, ima ali, Petzold postaje majstor izvlačenja iz banalnosti. S Hossovom čini trenutno najmoćniji filmski tandem u Berlinu, i njih dvoje smireno i odlučno, dostojanstveno ona i staromodno on, ponovno uspijevaju snimiti film koji jednostavno vrijedi gledati.

Prije nekog vremena na ovom sajtu netko je napisao kako ne vidi zašto je bitno spominjati što je redatelj snimio prije filma o kojem je trenutno riječ. I moguće da je bio u pravu. Barbara, njihov prethodni film, i Feniks, dosta su me intrigirali, i odjednom mi je postalo važno da vidim što su, i kako, snimali ranije. U oba slučaja imamo priče iz dvadesetog stoljeća, očekivano prilagođenu estetiku da pogodi jednoličnost i uniformiranost Istočne Njemačke (Barbara), i postapokaliptično stanje nakon kraja Drugog svjetskog rata (Feniks).

Međutim, duh prošlih vremena daleko se jače osjeća, od tek mizanscena, i zanatskog prevlačenja pripadajuće skrame i patine preko objektiva kamere. U samoj srži oba filma autorovo je opredeljenje da se ne podliježe trendu, ili maniri, ultrarealističnosti. Npr., kako izgleda lice djevojke nakon plastične operacije i kompletne rekonstrukcije lica, 1945. godine? 

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu