Trilogija o bivanju čovjekom. Na prvi bi se pogled ta fraza mogla učiniti vrsnim primjerom notorno začudnog jezika suvremene umjetnosti, gdje autor više vremena ulaže u jezičnu eksplikaciju, kontekstualizaciju i mistifikaciju svojeg djela nego u sam proces stvaralaštva.

Roy Andersson je, srećom, daleko od tog stereotipa. Njegove riječi ne samo da imaju težinu; njegove su riječi pretile. Stoga, kada se on odluči uhvatiti problematike tako bolesne kompleksnosti kao što je pitanje ljudske egzistencije, očekivanja su ogromna.

Počev od najočitijeg što tri Anderssonova filma, Pjesme (2000.), Vi živi (2007.) i Goluba na grani (2014.), čini trilogijom - forma. Zamoren realističnim pripovijedanjem, a možda dodatno ponukan komercijalnim i kritičkim neuspjehom svog dugometražnog Giliapa (1975.), Andersson čini potpuni stilistički preokret.

Započinje kraćom formom, većinski naručenim filmovima, poput Nešto se dogodilo (Någonting har hänt, 1987.) i Veličanstvena li je zemlja (Härlig är jorden, 1991.), a da bi se u novom dugometražnom ruhu konačno ukazao s Pjesmama. Uvjetno rečeno "novom", s obzirom da se konkretno radi o prljavim i izblijedljelim dronjcima koji zaudaraju na alkohol i vlagu.

Više pročitaje na FAK portalu