Prva stvar o kojoj bi bilo poželjno da se prosječni kino posjetitelj informira prije no li se zaputi into the woods jest sljedeća: riječ je o mjuziklu. Druga stvar koju bi bilo super da učini, prije nego li demonstrativno odmahne rukom i u startu odbaci ideju gledanja filma u kojem likovi ničim izazvani pjevaju i plešu, jest da porazgovara s nekim tko se razumije u kazališne mjuzikle, njihovu povijest i kreatore.

Osobno volim dotični žanr, no više sam entuzijast iz sjene nego li znalac, tako da sam prije gledanja napravila gorespomenutu drugu stvar (ovim putem zahvaljujem najboljem prijatelju na edukaciji) i tu odluku požalila nisam jer kod projekata ovakvoga tipa, ispostavlja se da je kontekst sve.

Stoga, evo vam kontekst. Into the Woods je kazališni mjuzikl premijerno izveden 1986. u San Diegu, koji je završio na Broadwayu samo godinu poslije, a za čije je songove zaslužan Stephen Sondheim, jedan od najvažnijih mjuzikl skladatelja i stihopisaca u zadnjih 50 godina, široj publici najpoznatiji po West Side Story i Sweeneyju Toddu.

Skoro 30 godina kasnije, redatelj Rob Marshall, kojem adaptacije predstava s Broadwaya nisu strani pojam (Annie, Chicago, Nine), odlučio je i Sondheimovu uspješnicu prenijeti na veliko platno. Okupio je oko sebe zavidnu glumačku ekipu predvođenu kraljicom Meryl Streep koja je, evo, pobrala i ovogodišnju Oskar nominaciju za najbolju žensku sporednu ulogu, dobrim se marketingom od Johnnyja Deppa koji je ravno 10 minuta na ekranu napravilo jednog od glavnih likova s ciljem privlačenja publike, a sve to skupa producirao je Disney.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.