Zlatno je pravilo da se u (američka) kina u prvom i drugom mjesecu uglavnom dostavlja smeće, što je možda mogao bit prvi mig da Jupiter Ascending u nekoj mjeri neće baš potvrditi relativnu kvalitetu njegovih autora, ali je prošle godine u ovo doba došao genijalni Lego, pa sam unatoč negativnim prognozama i ranim recenzijama za Jupiter Ascending razmatrao mogućnost da se možda radi o neshvaćenom naslovu.

Nažalost, moj se ogled ipak utopio u moru drugih recenzija koje u presjeku zaista daju objektivnu vrijednost još jednoj velikoj blockbuster pljuvački.

Promatrajući nevjerojatno iskrivljenu jednostavnost kojom Jupiter Ascending pristupa pripovijedanju priče, određivanju rješenja scena i iskorištavanju budžeta, počeo sam razmatrati da se ovdje možda radi o pokušaju eskapističkog filma za mlade a la fantasy filmovi osamdesetih, iako on dakako tako nije bio promoviran.

U tom podžanru protagonist(ica), usred bijede i dosade svog života, doživljava nesuvislu, ali prijeko potrebnu avanturu u fantastičnom svijetu pored postojećeg, po mogućnosti zato što je the chosen one, pa se na kraju lanca čudnih događaja prenese poruka mira i ljubavi dok se obznanjuju mračni horizonti života. Vrhunce koje glavni likovi dožive ne uzmu maha u njihovim glavama, već se na kraju filma oni usudom uspijevaju vratiti svom životu s drugačijim pogledima na stvar, ali šire u društvenom kontekstu kao da baš ništa bitno nije bilo, s čime je Jupiter Ascending sasvim u skladu.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.