Slavite 30. godišnjicu postojanja i prvi album u deset godina, kako ćete proslaviti ta dva velika događaja?

Već dugo vremena svi radimo na nekim samostalnim projektima, ali ove godine svi smo grupi posvetili i srce i dušu. Madness ima problem s brojem članova, sedmoricu ljudi teško je dovući u istu sobu, a kamoli uskladiti vrijeme za zajednički rad. Ali bilo je zaista zabavno. Uopće nam nije važno radi li se o 20, 30 ili 40 godina, ali ipak je obljetnica pa smo se odlučili potruditi zaista snimiti ploču, uz to završiti započeto i vidjeti što Madness ima za ponuditi. Sve to možete učiniti samo ako projektu u potpunosti posvetite barem godinu dana. Tako smo ove godine odlučili da ćemo slaviti potpuno koncentrirani na bend. Ne gledamo na to kao na rad, to je zaista dobra zabava tijekom koje komunicirate s ljudima iz cijelog svijeta.

Kako se tijekom godina promijenila vaša baza obožavatelja?

Pa, nekako je ostarila, oćelavila i udebljala se. Ali sada već imaju djecu koja dolaze na koncerte, a zamijetili smo i pokojeg unuka. Tako da imamo cijelu novu liniju mladenačke energije i poleta. Uglavnom, sve nam je više jasno kako da bi bili dobro prihvaćeni ne moramo nositi kožne hlače i biti skroz rock'n'roll.

Kako uspijevate balansirati između popularnosti i dosljednosti?

Meni su inspiracija i dalje brojni crnački blues i jazz glazbenici, ljudi s određenim dostojanstvom. Ti ljudi još uvijek se glazbom bave iz ljubavi, nije to kao recimo Aerosmith. Ne morate si plastičnom operacijom napumpati usne ili kod stilista srediti pramenove. Možete biti prirodni, prirodno je super, dinamično, živo.

Sada ste napravili ovaj 'konceptualni album', kako to?

Prije nekoliko godina snimili smo album s obradama starih ska i reggae pjesama. Imali smo drugo ime i odsvirali nekoliko 'tajnih' koncerata kako bi se uštimali u zajedničkoj svirci. Tada sam pomislio kako bi stvarno želio snimiti još jedan album, još jedan odličan album Madnessa prije smrti bio bi super, tako je sve počelo. Dvije godine smo smišljali, pisali i snimali.

Ideja za naslov 'The liberty of Norton Folgate' sinula mi je kada sam čitao knjigu o malom dijelu Londona koji je dugo vremena imao svoj 'parlament'. U vremenu dok je stari London bio opasan zidinama, pridošlice su prvo morali čekati da dobiju dozvolu za ulazak. Kada bi ušli osnivali su svoje male zajednice, a jedna od njih je bila dom za luđake, glazbenike, pjesnike i ljude srodnih pogleda na svijet i trajala je do početka 20. stoljeća. Danas je taj detalj iz povijesti Londona skoro u potpunosti zaboravljen, a slično se događa i danas.

Upravo to mi je dalo objašnjenje, odnosno pomoglo mi da bolje percipiram budućnost. Danas su mnogi u Londonu zabrinuti zbog imigracije i promjena. Gledajući unazad to je uvijek bilo tako, ali to mi je dalo mogućnost optimističnog pogleda na budućnost i želio sam to i izraziti. Dio ovog albuma je posvećen i toj stalnoj promjeni svega. To je kao primjerice curry i indijska hrana općenito. U Londonu je to postala osnovna hrana, britanska hrana je postala svjetska hrana. Ovdje mogu jesti sve, korejsku, tajlandsku, indijsku, bilo koju hranu, bilo kada, bilo gdje. Ono što želim reći je da ljudi zaboravljaju, ne sviđaju im se susjedi Indijci, ali curry im je super i tomu slične stvari. To je anomalija, loša anomalija koju želim ispraviti koliko mogu.

Vaš najveći internacionalni hit je definitivno Our House (snimljen 1982.) Kako danas gledate na to?

Čudan osjećaj nostalgije. Tada smo zaista bili zaokupljeni temama i idejama o obitelji, društvu, zajednici, iako smo u stvari bili narcisoidni tinejdžeri. Svi smo bili disfunkcionalni na ovaj ili onaj način, a niti jedan nije imao kuću 'in the middle of the street' kako pjesma kaže, ali smo vjerojatno svi to željeli i ta ideja nam se sviđala. Zanimljivo je da čak i kada se sve to uzme u obzir, na svim velikim koncertima i festivalima svi pjevaju tu stvar potpuno uživljeni.

A kakva je kuća danas?

Danas imam kuću u sredini ulice i to prilično lijepu, crvena cigla, viktorijanski stil, s kaminom, dimnjakom, dvije mačke u dvorištu. Imam dvije krasne kćeri, jednu od 26 i jednu od 23 godine i obje će se uskoro iseliti. To me moram priznati plaši, nagla velika promjena u mom životu, u stvari u životima svih nas.

Živimo u toj kući duže od 30 godina i sada dok hodam kroz nju stalno mislim na to kako ćemo morati otići jer žena i ja sami unutra nećemo moći živjeti. Čudno mi je i kada pogledam niz ulicu, mnogo ljudi je otišlo, ne znam je li ostalo i dvoje ljudi koji su tu bili kada smo doselili. Čudno je što je nekako glupo biti posesivan prema ciglama i instalacijama, ali evolucija života mi je povezana s time, sjećam se plesa na kuhinjskom stolu kada su mi se rodila djeca, sjećam se i kada je puknuo dok smo provjeravali koliko ljudi odjednom može plesati na njemu, brojne uspomene...

Je li istinita priča da ste na jednom koncertu prouzročili potres?

Ha,ha,ha. Da, istina je, bio je kojih 4,8 stupnjeva. Blok stanova koji je bio u blizini poslije su morali rušiti jer je imao oštećene prozore i zidove. Kasnije nam je jedan znanstvenik pojasnio kako je moguće da se ispod mjesta na kojem smo svirali nalazi podzemno jezero i da su ljudi ritmičnim plesom i skakanjem pogodili pravu frekvenciju, jer je inače nemoguće da ljudi prouzroče potres, ali mi eto jesmo.