Ima onih dana kada se osjećamo da ne vrijedimo pišljiva boba. Dana kada nas neke stvari toliko zakucaju na zemlju, na samo dno da se doista upitamo ima li smisla nastavljati s onim što radimo, onim što smo naumili.

Ponekad to nije samo onaj ne baš najbolji osjećaj već to može biti doslovno snažan udarac u međunožje koji nas istog trenutka diskvalificira iz svih planova. Ili pak se jednostavno osjećamo kao da nas je pregazio teretni vlak na potezu Zagreb - Rijeka. I to bliže Rijeci te smo se strmoglavili niz oštre stijene dolje prema Bakru.

Uglavnom tih dana ima, bez obzira da li nas je nešto brzinski spustilo na dno ili nas nešto danima sustavno pritišće prema dnu, prazni, ono što moramo je razviti adekvatnu reakciju na to.

Naravno pritom ne mislim da se naoružamo energijom i adrenalinom te krenemo aktivno u borbu protiv toga prije nego padnemo na dno, već se jednostavno prepustimo tome. Ako nas nešto želi u određenom trenutku na dnu, bez ideje, bez volje, bez energije, bez imalo inspiracije za dalje, potrebno je razmisli zbog čega je došlo do toga.

Recimo ovog vikenda sam se upravo tako i osjećao. Doista nisam mogao smisliti jednu kratku rečenicu, a koja bi imala smisla. Nisam mogao pratiti film, nisam mogao odigrati igru na Playstationu. Jedino što sam mogao je šetati se. Izaći van i doslovno protegnuti noge. Posjetiti kazališnu predstavu te usput razmijeniti dvije tri riječi (ne više) s prijateljima, poznanicima. To je uglavnom bio vrhunac mog mentalno i psihički okljaštrenog vikenda, kaže Gentleman Jack Lumber, a nastavak pročitajte na portalu Gentleman.hr