Dom, kuća, napokon, uvijek liječi.

Nerado se osvrćem iza sebe, analiziram, slažem utiske, prebirem.

Doputovala sam nakon 16h vožnje autobusom, omamljena, opijena, šmrcava i bolesna. Jedno cijelo popodne i noć i jutro u zagušljivom autobusu sa stajanjima gotovo svakih sat vremena, kroz sva mjesta kroz koja smo prolazili je bilo putnika,ulaz, izlaz ili predaja paketa.

Vozač i kondukter se ponašaju kao da je njihovo privatno vlasništvo, naplaćuju prtljagu više od markice koju izdaju za garderobu, staju i uzimaju pakete,naplata dobrano im ide, kao i za putnike na kraćim relacijama,nisam vidjela karte.

To je život koji je priča za sebe, koferi, torbe, premještanja, jurnjava po peronima, zauzimanje mjesta, lov na rezervacije, putnika je neprekidno, posvuda. U zadnji tren kupnja vode ili soka, sendvič, a cijene su uglavnom puno više nego negdje dalje. Znam samo da ne želim, kad baš ne moram prolaziti taj križni put ponovo.

...ulazim u stan, ostavljam kofere...Mir, tišina, hladni zidovi, uključila sam grijanje i skuhala kavu a onda se zavukla u krevet. Miris doma para nozdrve, naprosto opušta svaki mišić. Nikako da se ugrijem, do kosti sam se smrzavala danima, zapravo od kako sam otišla od kuće. Kad zbrojim prevaljenu kilometražu unazad mjesec i nešto dana, dolazim do brojke preko 4000km sve autobusom,s tim da sam promijenila 4 kreveta - smještaja, u 3 grada. Koliko sam samo puta promijenila autobus i koliko torbi vukla sobom? Neću ni misliti na to jer kad god pomislim da sam se opametila, nije tako.

Odlučila sam se vratiti kući, trebam mir, punjenje baterija, ozdravljenje. 

Zato nisam produžila ugovor za posao koji je tako gordo zvučao, realnost je naprosto suprotno. Uvijek je nešto drugo, ma koliko priča zvučala drugačije, a obećanja su samo obećanja, primam ih s rezervom jer se nikad ne ispune. Nije mi to bio prvi posao niti prvi razgovor. Kad sam pregovarala, osjetila sam negativnu vibru. Točno znak da slušam hrpu neistina. Poslije je sve bilo s nekim grčem koji nije popuštao već samo se sve češće stezao i prelazio u bol. Jasni znakovi kad treba otići i spasiti sebe od negativnog, sve ostalo nema smisla jer vodi u smjeru da se počnem na sebe ljutiti i padati u očaj, nesigurnost. Presjekla sam na vrijeme i niti jednog trena nisam zažalila.

Smatram da u ovom dobu koje je nastupilo, kad nema radne snage, treba sa posebnom pažnjom čuvati dobre radnike, pokušati izvući više za dobrobit svih, na realno moguće načine.

Sve mogu podnijeti, zimu, vrućinu, buku... ali gaziti po podređenima i galamiti i uskraćivati minimum ne mogu, nisam takav čovjek. Pri zadnjem razgovoru, nadređeni je gotovo pao u nesvijest kad sam rekla da neću produžiti ugovor jer neću raditi na podli način, te da se rezultati očigledno mogu postići drugačije što sam i dokazala. Grimase na licu su mu odavale bijes, dodatno,jer nisam odavala strah što sam tim činom bez posla. Koračao je po uredu i držao govor kako treba vojnika i vojničku disciplinu koji će svojom pojavom plašiti radnike, stezati, skidati sate, otpuštati i kinjiti do iznemoglosti. Zavrtao je rukama i stezao šakama pokazujući kao da guši nekoga. Očekivao je da ću prihvatiti i nastaviti s poslom, međutim, rekoh mu, ne na taj način. Spomenula sam rezultate koje sam postigla za kratko vrijeme, svoj večernji i noćni angažman, da je sve prošlo bez stresa, ostvareno uz minimum troškova firmi. Onda je poskočio i uzviknuo da je dvije kolegice poslao u drugu poslovnicu i da su tjedan dana krvarile radeći za njega.

Tu riječ je više puta izgovorio, samo sam ga gledala i potom rekla da se sve može napraviti i bez krvi, dobrom organizacijom prvenstveno. Bijes je kuljao i izbijao iz njega, nisam popuštala, opetovala da je to naš zadnji razgovor, ne vidim smisla takvom tonu. Stupao je poput vojnika uredom još neko vrijeme, nisam reagirala, samo bila ustrajnija u odluci. Potom je na rastanku pred suvlasnikom firme rekao da zadržava moj kontakt i da će me pozvati kad s vojnikom kojega će pronaći, sve zgazi, jer treba moju kreativnost i sposobnost.

Nisam ni riječ izgovorila, već uz pozdrav otišla. Ni trena nisam dvojila, dobru odluku sam donijela.

Već sam bila "načetog" zdravlja, stanovala sam u uvjetima kakvima se nismo dogovarali. Po prekidu, odnosno ne produženju ugovora sam privremeno preselila, posao je bio sa smještajem, zato sam i prihvatila. Morala sam još nekoliko dana boraviti dislocirano, dok ne riješim potrebno. Osnovno, prije svega sam trebala sna jer sam radila i noću razvozeći radnike, a danju u uredu i s klijentima i s drugim radnicima, kako se kaže tekući posao.

Opet po skalinima, s koferima, kod prijateljičine mame, u maleno selo nadomak grada, na vrh brda gdje je svega nekoliko kuća. Negrijano, jer rijetki pale peć ili uključuju grijanje, a na vrhu brda još hladnije. Nije mi bilo druge, bolje pričekati nekoliko dana,svakako me čekao dugi put, ne propustiti išta kad sam već bila na "licu mjesta".

Danima sam osjećala pritisak u prsimakao posljedicu boravka u prostoru temperature od 5 do 11 stupnjeva, kao da sam disala u nekoj čeličnoj opni koja mi nije dozvoljavala udisaje punim plućima, eto, što astma čini.

Čvrsto sam odlučila i krenula kući. Nisam htjela pogoršanje stanja do mjere akutnosti i liječenja medikamentima. Srećom sve na vrijeme rješavam, stabilna sam i smirena, nije na mene ostavilo traga u smislu izgubljenosti i očaja. Smatram sve jednom fazom koja treba proći u miru i odmaranju do novih puteva koji će se otvoriti. Nisam željna ničega, nikoga, samo tišine i mira doma. Ne napuštam svoja 4 zida, tu osjećam sigurnost, zaštićenost od svega. Pripremam se za aktivnosti koje me čekaju, ima vremena zarješavanja.

Da li je to kraj putovanjima, dislociranom poslu?

Vjerojatno jer sam stavila svoje zdravlje na prvo mjesto. Pa ono mi jedino preostaje, ako ja ne pazim na njega, neće baš nitko.

Samo zdravi vrijedimo, prvo sebi. Očekivati pomoć je nešto na što ne treba računati.

Određujem si za sada miran ritam, odmaranje, ležanje u toplom, uspjela sada riješiti bol u leđima, ukočili su mi se mišići kičmenog stupa, imala sam osjećaj bezbroj igala zabijenih u leđima, posljedica smrzavanja i niskih temperatura u kojima sam danonoćno boravila. Prsti na nogama su mi se grčili i dugo mi je trebalo da ih razgibam a svaki pomak je bio kao lomljenje kostiju. Trljala sam samu sebe, zbog cirkulacije, spavala sam s kapom na glavi i đemperom preko lica kako bih udisala topliji zrak, obučena, s dodatnim đemperom preko ramena i jednim preko prsa ispod jorgana. Nisam pekmez, odrasla u kontinentalnoj klimi, radila po vani na velikim minusima, ali sve što sam sada sebi kao preventivu napravila je bilo spontano, intuicija, dobro da jesam.

Da li sam išta naučila?

Stara poslovica uzdaj se u se i svoje kljuse sve govori.

Ako prolazite slično, jednostavno morate odrediti vrijeme za predah, odmor tijela i uma, sakupiti snagu za dalje. Stajanje nijeuvijek kraj, možda samo neki novi početak. Slušati instikt je bitno, on je nepogrešiv, bar meni.