Ni prenosivost zaraze ni stopa smrtnosti virusa koji trenutno potresa svijet nije velika, ali najistaknutija žarišta pokazuju da je njegova opasnost u spoju visoke gustoće broja stanovnika, udjela starog stanovništva i (ne)dostatnosti medicinskih resursa.

To je ocijenila je za Hinu povjesničarka znanosti Tatjana Buklijaš, Zagrepčanka zaposlena na Sveučilištu Auckland u Novom Zelandu, uspoređujući opasnosti aktualnog koronavirusa (Covid-19) s epidemijama koje su se bolno utisnule u ljudsku povijest. Koronavirus, od kojeg će jedna zaražena osoba zaraziti dvije do tri druge, čini se zarazniji od influence i ebole, no manje zarazan od npr. ospica. Istodobno, po patogenosti i stopi smrtnosti uvelike zaostaje za kugom, kolerom ili ebolom, ističe ona.

Stopa smrtnosti koronavirusa procjenjuje se na tri posto, a pretpostavlja se da je ustvari niža, dok je smrtnost povijesnih epidemija bila daleko viša. „Crna smrt" u obliku bubonske kuge usmrćivala je oko 60 posto oboljelih, a u slučaju plućnog prijenosa i više, objašnjava Buklijaš i napominje da se neki povjesničari ne slažu da opisi Crne smrti odgovaraju kliničkim opisima bubonske kuge kakve nalazimo od 19. stoljeća.

Ona ističe da je sada jako važno što planet nikada u povijesti nije imao toliki broj stanovnika i bio toliko gusto naseljen. Također, Covid-19 osobito pogađa starije stanovništvo, iz razloga koji nisu jasni, a nikada u povijesti kao danas nismo imali toliki udio starijeg stanovništva kao ni stanovništva s kroničnim bolestima. Te dvije skupine također koriste medicinske resurse mnogo više no mlađe i zdravije stanovništvo.

Primjeri Italije i kineske provincije Hubei pokazuju što se može dogoditi kada se spoji visoki udio starog stanovništva, visoka gustoća stanovništva, i medicinski resursi kojih ima dovoljno u normalnim uvjetima ali ne kriznim situacijama, ističe Tatjana Buklijaš.

Uzročnici zaraznih bolesti imaju dvije osnovne značajke: kontagioznost, tj. sposobnost prijenosa, i patogenost, odnosno sposobnost da izazovu bolest. Evolucijski gledano, oni nastoje postići ravnotežu između te dvije značajke, jer ako su izrazito patogeni i uzrokuju visoku stopu smrtnosti, mogu smanjiti šansu prijenosa. Osim destruktivnih osobina samog uzročnika, patogenost ovisi i o imunološkom odgovoru organizma, objašnjava znanstvenica koja je Medicinski fakultet završila u Zagrebu, doktorski studij na Sveučilištu Cambridge, gdje je i započela sveučilišnu karijeru, koju je nastavila na Sveučilištu Auckland.

Ona naglašava da su zarazne bolesti najveće učinke postizale u populaciji koja nije bila imuna na njih. Tzv. dječje zarazne bolesti poput ospica, hripavca ili difterije, imale su snažan trajan učinak i visoke stope smrtnosti jer su napadale djecu koja nemaju imunitet. No, među preživjelima su ostavljale trajnu imunost te stoga nisu predstavljale opasnost po odrasle, kaže.

S druge strane, dječje bolesti u populacijama koje se nikada nisu susrele s njima imale su učinak koji je bio jednak ili teži od učinka kuge. Primjerice, ospice su, uz gripu i tuberkulozu, bile jedna od bolesti koja je izazvala tešku demografsku krizu među Maorima na Novom Zelandu nakon dolaska Europljana. Još teži gubitak stanovništva ospice su nanijele na Havajima nakon dolaska britanske flote.

Ospice danas ne bi trebale predstavljati veći problem, no epidemije te virusne bolesti bilježe se nakon dugog razdoblja zbog otpora cijepljenju koji se proširio po svijetu. Tako je na Samoi između rujna 2019. i siječnja 2020. zabilježeno 5700 slučajeva zaraze od kojih su 83 završile smrtno, uglavnom male djece. To je veliki broj zaraza u otočnoj državi koja broji svega nešto više od 200 tisuća ljudi, kaže i dodaje da se epidemija objašnjava padom stope cijepljenja na svega 33-34 posto u 2018. godini.