Što ako Pedro Almodovar napokon dobije Zlatnu palmu? Dobili smo priliku napraviti duži privatni intervju sa španjolskim redateljem na plaži kraj Croisette točno prije prikazivanja njegovog novog filma, Los abrazos rotos, dijela službene konkurencije.

Metro: Sjećate li se kad ste prvi puta došli u Cannes?

Almodova: Da, vrlo dobro. To je bilo daleke 1982., bio sam totalno nepoznat i bitno mršaviji (smijeh). Za mladog redatelja poput mene, bilo je nevjerojatno osjetiti atmosferu tako velikog festivala. Prikazivao se moj film Labirint of Passion u Kritičarskom tjednu, sve vrlo anonimno, zapravo. Niti jedan novinar nije pisao o meni, nitko me nije došao vidjeti ... No, svejedno sam se osjećao kao da sam istovremeno u Raju, Paklu i Čistilištu.

Metro: Vaš film Volver, prikazan u Cannesu 2006., bio je velik uspjeh, dobio mnogo nagrada i odličnih kritika. U kakvom ste raspoloženju bili prije snimanja novog filma?

Almodovar: Ovaj mi je film vrlo drag, želio sam da bude neka vrsta proslave procesa smišljanja i pričanja priče. Moram dodati da je film stvaran u vrlo dramatičnim trenucima mog privatnog života, kada moramo ostaviti retoriku po strani i raditi isključivo ono što najviše volimo. A, osim par ljudi, ja najviše volim filmsku industriju. U vrijeme kad većina filmova izgleda kao video igra, želio sam da moj film bude posveta filmskoj industriji kao profesiji kroz lik redatelja, no istovremeno i refleksija našeg postojanja. Iako likovi u filmu vode prilično dramatičan život, želio sam pokazati da filmska industrija može biti ljepša i bolja od života.

Metro: Lako se mogu prepoznati elementi filma za koje je poznato da su vam osobno dragi ...

Almodovar: Da, kao odnos oca i sina, no jednako tako i način na koji se krivnja i izdaja prikazuju kroz lik Judit, pomoćnice redatelja, je kombiniran s velikodušnošću koja nema granica. Želio sam prikazati krhkost filmske industrije, posebno kada se netko umiješa između filma i njegovog producenta. To je moj način obrane koncepta integriteta remek djela kinematografije u vremenu kada većina producenata, posebno u SAD, vole manipulirati filmovima bez konzultacija s piscima. Na kraju, film se bavi i temom ljubavi, zapravo snažnom ljubavi četvero ljudi!

Metro: Jedna od najsjajnijih ideja u Los abrazos toros je film u filmu, snimljen od strane ljubavnika Chicas Y Maletas, kojeg se vidi samo par scena. Jeste li napisali kompletan scenarij za ovaj filmić?

Almodovar: To je vrlo liberalna varijacija Žena na rubu živčanog sloma, pa sam dozvolio 25 minuta snimanja za te scene. One su vrlo zabavne, prljave i pop! (smijeh) Na kraju je od svega ostalo samo tri minute u filmu, no sve će izbačene scene biti na DVD-u. Moja prva ideja bila je da likovi trebaju snimati komediju, kao protutežu svom životu, što je zapravo vrlo dramatično. Želio sam naglasiti kontrast između te dvije stvari, a istu sam stvar želio iskusiti s Penelope: zamoliti je da bude loša glumica. Kako bi se to dogodilo, morala je u sceni izgledati veselo, no njen je ton glasa trebao biti tužan. Bilo je vrlo zanimljivo, jer smo uz to trebali odličnu snimku koja bi se koristila za Chicas Y Maletas.

Metro: Držite li negdje skrivene ormare s kolutima filma na kojima su Victoria Abril, Penelope Cruz i ostale glumice glumile vrlo, vrlo loše?

Almodovar: Naravno, imam sve njihove loše scene. No, nikad neću biti toliko okrutan da ih javno pokažem. Inače čuvam sav svoj materijal sa snimanja, dobar i loš, sve negative. Loše scene su dio kreativnog procesa. Neki glumci daju najbolje u prvom naletu, neki u trećem, to je stvar spontanosti. No, za neke glumce vrijedi pravilo da su sve bolji što više puta rade neku scenu. U petnaestom će pokušaju biti bolji nego u četrnaestom, ali u dvadesetom će biti tisuću puta bolji nego u petnaestom. Problem je kada spojite dva glumca koji različito reagiraju.

Metro: Vi režirate na sjajan način. Nekoliko se puta tijekom gledanja vaših filmova zapitamo, da to nije tako dobro odglumljeno, bilo bi potpuno bezveze. No, na kraju uvijek ispadne savršeno ...

Almodovar: Moji se likovi nalaze u suludim situacijama, koje graniče s groteskom, no nikad ne potonu do kraja. Kako bi to uspjelo, glumci moraju biti potpuno prirodni, kao da je ta nevjerojatna situacija nešto apsolutno normalno. Zbog toga ne smiju glumiti napadno, to je ključ.

Metro: Tjerate li ih na puno proba?

Almodovar: Mi imamo puno proba jer uvijek pišem detaljne scenarije, kao neki pisac, s nekoliko verzija zapleta koji se razvija kroz vrijeme. Kad počnemo snimati i održavati probe, uvijek mijenjam originalni scenarij, jer ono što napišem je obično predoslovno. Nakon toga prilagođavam likove prema osobama koje ih glume. Tijekom snimanja ima još više promjena, naročito kretanja, udaljenosti, svjetla ... film postaje živo biće koje se razvija zajedno s glumcima.

Metro: Još jednom je Penelope Cruz nevjerojatna u filmu. Pedro, hoćete li je oženiti jednog dana?

Almodovar: (Smijeh) Bojim se da, iako me ona jako voli, ima netko koga voli više od mene! No, ona zna da sam ja u jednom trenutku želio imati dijete s njom ... ona je jedina žena koju sam ikad zamišljao na taj način.