Alex Sandro dos Santos stoji na malom drvenom molu u naselju Tubiacanga na obali zaljeva Guanabara na sjeveru milijunskog grada Ria de Janeira. „Ovdje je još uvijek preko 20.000 ribara. Svi oni, kao i ja moraju prehraniti mnogobrojne obitelji. No ribe gotovo da i nema", kaže Dos Santos.

Velika kanalizacija

Razlog nestanku ribe ne treba tražiti dugo. Dovoljno je spustiti pogled prema vodenoj površini. No zapravo niti ne treba spuštati pogled jer je smrad već i ovako neizdrživ. Po površini plutaju plastične boce, stare cipele pa čak i komadi namještaja. Obala je prekrivena muljem iz kojeg se širi smrad koji nagriza nosnice. Pogled na okolicu upotpunjava postapokaliptični ugođaj: tvornički dimnjaci iz kojih suklja dim, rafinerije a između njih tijesno nagurane potleušice. Iz kojih sav otpad naravno odlazi direktno u zaljev Guanabara.

I to ne samo fekalije nego i otrovni industrijski otpad iz metalurških pogona na obalama zaljeva. Nitko ovdje više ne može živjeti od ribarstva. "Mnogi ribari rade u turizmu kao pomoćni radnici. Ja od drvenog otpada sastavljam sanduke", kaže Dos Santos. Da stvar bude gora, 2000. je puknuo jedan naftovod poludržavne naftne kompanije Petrobras. Stanovnici još uvijek čekaju na obećano obeštećenje.

Sportaši strahuju za zdravlje

No unatoč činjenici da je ovaj zaljev sve samo ne pogodan za održavanje sportskih natjecanja, Međunarodni olimpijski odbor (MOO) je dopustio održavanje jedriličarskih natjecanja upravo ovdje usred ove otrovne kloake. Sportaši strahuju po svoje zdravlje i to je sve samo ne pretjerana razmaženost zapadnih atleta. Njemački jedriličar Erik Heil je teško obolio nakon jedne regate u ovom zaljevu 2015. Plikovi po cijelom tijelu su izliječeni u jednoj specijalnoj klinici u Berlinu.

Mnogi sportaši su ogorčeni. Kako se baviti vodenim sportom ako je dodir s vodom opasan po zdravlje? Zlatni paraolimpijac i jedriličar Heiko Kröger, žestoko je kritizirao MOO. „Da sam u vašoj koži ne bih mogao mirno spavati", napisao je Kröger u otvorenom pismu predsjedniku MOO-a, Nijemcu Thomasu Bachu. Bakterije koje žive u zaljevu mogu uzrokovati i mnogo gore bolesti od onih koje je „zaradio" jedriličar Heil, poput upale moždane ovojnice. „U svakom slučaju bi se sportaši trebali cijepiti protiv hepatitisa A", preporuča morski biolog Mario Moscatelli koji je vršio analize vode u zaljevu.

Bezuspješni pokušaji čišćenja

Preko milijarde dolara i međunarodnog novca je utrošeno u filtre za pročišćenje voda no uzalud. „Većina otpadnih voda i dalje nepročišćeno odlazi u zaljev. Projekt je u potpunosti promašen. Lokalna vlada se bavi kozmetički zahvatima poput čamaca koji s površine mora uklanjaju otpad ali to je smiješno", kaže Ricardo. Novaca se pronašlo i za druge projekte, no mnogo toga je završilo u crnim kanalima. O budućnosti zaljeva govori i podatak da se naftna kompanija Petrobras sprema ovdje postaviti naftne platforme jer se na 7.000 metara dubine nalaze ogromne zalihe, Brazilu toliko potrebne, nafte.I aktivist Sergio Ricardo se već godinama bori za spas zaljeva. „Zaljev još donekle živi zahvaljujući struji koja dovodi svježu vodu iz Atlantika. Mi to nazivamo ‚Čudo Guanabare'", kaže aktivist skupine „Viva la Baia" („Živio zaljev") ukazujući na 100 tona otpada koliko dnevno završi u zaljevu. Vozimo se zajedno u čamcu preko zaljeva kako bi nam pokazao sve razmjere ekološke katastrofe i kako bi nam dokazao da svi pokušaji čišćenja zaljeva, u koje se kunu lokalne vlasti a na što se uporno poziva MOO, nisu uspjeli.

Nade u Olimpijadu uzaludne

„Nadali smo se da će Olimpijada barem malo poboljšati situaciju, ali ništa", žali se ribar Alex Sandro dos Santos. On se i dalje kroz projekt „Stanica za kontrolu ribe Guanabara" bori za alternativna rješenja poput akva kultura u napuštenim skladištima za naftu. No i usprkos zagađenju i otrovima toliko dugo dok riba iz zaljeva završava na tanjuru lokalaca, nema napretka. Dos Santos još nije obolio. „Imam čelično zdravlje", kaže 48-godišnjak. Možda tajna leži i u načinu na koji konzumira ribu iz Guanabare: „Uvijek s ledeno hladnim pivom".