Bageri guraju brda smeća i jednostavno ukopavaju u zemlju ono što su ljudi prikupili u svojim kantama za smeće. Nebom kruže velika jata gladnih ptica. Malo kasnije se na smetlištu mogu vidjeti ljudi s plastičnim vrećicama. Oni skupljaju sve što smatraju vrijednim.

Ovakve su se scene mogle vidjeti u mnogim njemačkim gradovima još sredinom 80-ih godina. Recikliranje je tada bila nepoznat pojam. Nešto kasnije kapaciteti odlagališta skoro više nisu bili dovoljni za sve veće količine otpada. Počela je rasprava o nestašici sirovina - i počeo se mijenjati način razmišljanja. 1991. donesen je zakon o pakiranju koji je određivao da svaki proizvođač mora preuzeti odgovornost za svoj proizvod i nakon konzumacije. Industrija je zato osmislila odvojeno prikupljanje i recikliranje otpada, koje je nazvala dualnim sistemom. Njegov prepoznatljivi znak bio je simbol zatvorenog toka - „zelena točka". On se i danas nalazi na svim proizvodima koji se mogu reciklirati.

Nastaju različiti načini razdvajanja, a kante za smeće postaju raznobojne. U plavim kontejnerima se skuplja papir, u žutima pakovanja svih vrsta - od folije do plastične čaše za jogurt. Takav princip do tada nije postojao u svijetu. Ljudi su počeli razvrstavati otpad kako bi ga se kasnije moglo reciklirati, a staklene boce odnositi u kontejnere postavljene na javnim površinama ili u trgovine u kojima su ih kupili.

Građani odvajaju otpad

Kao poticaj za odvajanje staklenih boca poslužilo je i uvođenje kaucije. Tko bi nakon konzumacije pića vratio bocu, dobivao bi povrat malog dijela novca od sveukupne cijene. To je ostalo tako i danas. „Angažman ljudi je odmah od početka bio velik," kaže Norbert Völl iz Dualnog sistema Njemačke (DSD). To se može zahvaliti i milijunima uloženima u reklamne kampanje. Razvrstavanje otpada tematiziralo se čak i u knjigama za djecu.

No gospodarstvo našlo pred jednim problemom. Naime, da bi se otpad reciklirao, potrebno ga je potpuno precizno razvrstati. A u kantama za smeće se nalazilo sve i svašta. Na primjer, plastične čaše od jogurta su bile često problem: čaša je napravljena od plastike, a poklopac od tankog aluminija. Za recikliranje se oba materijala moraju razdvojiti. Ali kako?

Pustolovina zvana prerada

Na početku se razvrstavanje obavljalo ručno. No, to je bilo preskupo. Eksperimentiralo se s tehnikama sortiranja iz rudarstva i poljoprivrede. Ove branše su imale posebna sita u kojima se krumpir ili ugljen mogao razvrstavati po veličini. Tijekom godina se proces sortiranja otpada usavršio upotrebom infracrvenih senzora i magneta.

Recikliranje visokokvalitetnih sirovina

Danas je recikliranje postalo high-tech industrija. Znanstvenici i inženjeri rade na poboljšaju tehnologije, a i već se i proizvode oblikuje tako da bi ih se kasnije moglo lakše reciklirati. Danas se 40 posto prikupljene plastike precizno sortira po vrstama. Proizvodi se 21 milijuna tona nove plastike. Dok jedna tona nove plastike stoji između 1.200 i 1.400 eura, reciklirana košta samo 500 eura.

Postignuta kvaliteta obrađenog otpada pomoću standardiziranih postupaka omogućava stvaranje mnogih recikliranih proizvoda, koji ranije nisu bili zamislivi. Na primjer, poduzeće „Reluma" proizvodi plastične nasipe za sprječavanje erozije obale u Baltičkom moru. Nekadašnje drvene nasipe su u kratkom vremenu nagrizale školjke. Plastični traju znatno duže.

Reciklirani materijali su tri do četiri puta vredniji od otpada iz kojeg su nastali. Tako je u Njemačkoj nastala prosperitetna grana industrije s godišnjim prometom od preko 200 milijardi eura. Ova branša godišnje raste 14 posto i osigurava posao za oko 250.000 ljudi. Najveći svjetski sajam za obradu otpada "IFAT", koji će se održati u Münchenu u lipnju 2016., očekuje velik broj posjetitelja.Izvoz otpada

Njemačko recikliranje je izvozni hit. Azija uvozi sve više recikliranog sirovog materijala "Made in Germany". To se nije moglo predvidjeti prije 30 godina - kada su Nijemci počeli odvajati otpad uz pomoć raznobojnih kanti za smeće.