Neuspješno gospodarenje plastičnim otpadom značajno pridonosi rekordnoj razini plastičnog onečišćenja u Sredozemnom moru. Prema novom izvješću svjetske organizacije za zaštitu prirode WWF, takva situacija regionalno gospodarstvo godišnje košta stotine milijuna eura.

Svake godine u mediteranske vode ulazi 0,57 milijuna tona plastičnog otpada, što je jednako kao da svake minute u more bacimo 33.800 plastičnih boca. Plastično zagađenje u konstantnom je porastu, a do 2050. godine moglo bi se učetverostručiti.

Uoči Svjetskog dana mora i oceana koji se obilježava 8. lipnja, WWF-ovo novo izvješće "Stop the Plastic Flood: How Mediterranean countries can save their sea" (Zaustavimo plastičnu poplavu: kako mediteranske zemlje mogu spasiti svoje more) analizira stanje u mediteranskim zemljama, uzimajući u obzir cjelokupni životni ciklus plastike.

Od proizvođača, do tijela javnih vlasti i samih potrošača, ključni neuspjesi i propusti javljaju se na svim razinama te doprinose vrlo neučinkovitom, skupom i zagađujućem sustavu. Također, WWF je razvio detaljan plan inicijativa i politika koje regija i pojedine zemlje moraju provesti kako bi postigle održivo kružno gospodarstvo bez generiranja plastičnog otpada.

„Naš plastični sustav ne funkcionira: mediteranske zemlje još uvijek ne prikupljaju sav svoj otpad te su daleko od toga da ga tretiraju na adekvatan i troškovno učinkovit način. Proizvodnja plastike je previše jeftina, dok su troškovi gospodarenja otpadom i troškovi onečišćenja previše visoki, a snose ih zajednice i priroda. Sve zemlje moraju drastično smanjiti proizvodnju i potrošnju plastike te ozbiljno ulagati u inovativne sustave recikliranja i ponovne uporabe kako plastika ne bi ni postala otpad. To je jedini način na koji možemo plastiku zadržati izvan Sredozemnog mora." rekao je Giuseppe Di Carlo, direktor WWF Mediteranske morske inicijative.

Aktivnosti na obalnom području odgovorne su za gotovo polovicu plastike koja dospijeva u more. Svakodnevno se na svakom kilometru obale akumulira gotovo pet kilograma plastike. Najzagađenija je obala Cilicije na jugoistoku Turske. Među najzagađenijim područjima našle su se i neke ključne turističke destinacije kao što su Barcelona, Tel Aviv, Valencija, Marsejski zaljev i obala Venecije u blizini delte rijeke Po. Morski otpad predstavlja veliki trošak za turizam, ribarstvo i pomorstvo u iznosu od oko 641 milijuna eura godišnje.

Od srpnja do studenog, WWF-ova posada plovit će Mediteranom na novom brodu imena „Blue Panda" koji će stići do obala Francuske, Italije, Turske, Tunisa i Maroka kako bi mobilizirali lokalno stanovništvo i turiste protiv plastičnog zagađenja.

WWF poziva sve vlade zemalja Mediterana i Europsku uniju kao stranku Barcelonske konvencije na zajedničku obvezu i akciju za očuvanje Sredozemlja od plastičnog zagađenja.

Ključni neuspjesi i glavni akteri:

●      Mediteranske tvrtke svake godine na tržište stavljaju 38 milijuna tona plastičnih proizvoda, ali ne pokrivaju troškove zbrinjavanja prekomjernog plastičnog otpada. Zbog niske cijene tzv. djevičanske plastike, tvrtke ne ulažu u dizajniranje novih proizvoda koji smanjuju korištenje plastike ili je u potpunosti zamjenjuju.  

●      Stanovnici i turisti, uglavnom iz Francuske, Italije i Turske, godišnje proizvedu više od 24 milijuna tona plastičnog otpada. U ljetnim mjesecima turisti povećavaju proizvodnju otpada za 30% u mnogim obalnim područjima. Više od polovice plastičnih proizvoda završi na otpadu manje od godinu dana nakon proizvodnje. Vrlo često sortiranje se ne odvija na adekvatan način što ometa rad sustava za recikliranje.

●      Vlade i tijela lokalne samouprave još uvijek loše gospodare s gotovo 28% otpada. To je otpad koji se ne prikuplja, ilegalno se odlaže ili se odlaže na otvorenom te tako dospijeva u rijeke i na koncu u more. Svake godine 2,9 milijuna tona otpada baca se na otvorenim nekontroliranim odlagalištima, posebno u Egiptu i Turskoj. Isto tako, 170 marokanskih odlagališta identificiranih za zatvaranje još uvijek su u pogonu.

Odlaganje na odlagališta i spaljivanje otpada glavne su metode zbrinjavanja u cijeloj regiji. Nekoliko zemalja, među kojima Grčka i Hrvatska, još uvijek trebaju uvesti mjere kako potaknuti smanjenje odlaganja na odlagalištima.

Kako bi stvar bila gora, mnoge zemlje koje imaju problem s gospodarenjem otpadom, uvoze velike količine otpada. To znači da prikupljeni i izvezeni plastični otpad može završiti na odlagalištima, spalionicama ili divljim odlagalištima. Nakon što je Kina 2018. godine zabranila uvoz plastičnog otpada, Turska se našla među deset vodećih svjetskih uvoznika otpada, najviše iz Ujedinjenog Kraljevstva, Belgije i Njemačke.

Operativni troškovi recikliranja i dalje su previsoki zbog troškova prikupljanja i odvajanja otpada, skupih tehnologija i ograničene količine plastike koja se može reciklirati. Malo je zemalja u regiji postiglo značajne stope odvojenog prikupljanja plastike koje bi osiguralo stalnu opskrbu za recikliranje. Italija je jedna od rijetkih zemalja koja je uvela poseban sustav prikupljanja plastike, prikupljajući 38% svog plastičnog otpada. Procjenjuje se da je 50% za recikliranje prikupljenog otpada u Grčkoj, Turskoj i Tunisu zagađeno nereciklabilnim materijalima i stoga neiskoristivo. Južne zemlje recikliraju manje od 10% svog otpada.

Na osnovu tih nalaza, WWF poziva vlade Mediterana da zajednički podrže globalni pravno obvezujući sporazum kojim bi se do 2030. godine zaustavio dotok plastičnog otpada u prirodu. Tijela javne vlasti, industrija i građani također moraju udružiti snage kako bi izgradili inovativan i isplativ sustav plastike.