Gitara, bas i bubanj, malo Rijeke, komad Brača i Dalmacije, nenametljivi klapski sotto voce iz prikrajka i radnja smještena uz more, sastojci su diskografskog povratka Nene Belana, koji je sa svojim vjernim Fiumensima objavio ‘Rijeku snova’ i tako prekinuo petogodišnji izdavački post. Deset pjesama, od kojih je većina posljednjih godina živjela festivalskim životima, Belan će u četvrtak, 6. ožujka, promovirati u zagrebačkoj Tvornici kulture.

Naravno, u Tvornici vas očekuje puno više od upoznavanja s recentnim hitovima, poput ‘Galeba’, ‘Bračke balade’ i ‘Rijeke snova’. Nekadašnji lider Đavola najavljuje ‘best of’ koncipiran nastup, kakvog Zagrepčani već godinama nisu imali prilike gledati u svome gradu.

- U Zagrebu nismo svirali godinama. To je fenomen koji još uvijek ne mogu objasniti, jer takve stvari ne ovise samo o meni. Zadnjih smo godina svirali gotovo u svakom klubu u Hrvatskoj, osim u glavnom gradu. U svakom slučaju, danas osjećamo da je koncert u Tvornici za nas nekakav novi početak i zato smo svi u bendu uzbuđeni - rekao nam je splitski glazbenik koji već godinama živi u Rijeci.

• Koliko je trebalo vašim Đavolima, grupi čiji se zvuk temeljio na mediteranskom popu, da ih prihvati zagrebačka publika?

- Morate uzeti u obzir činjenicu da je Zagreb takoreći glavni grad Dalmacije. To nam je bilo jako bitno u početku, jer su dalmatinski studenti na naše zagrebačke koncerte dovodili svoje ‘kontinentalne’ prijatelje i tako nam širili krug pobornika. Prvo smo, naravno, uspjeli u našoj prirodnoj sredini, u Splitu, a proces prihvaćanja repertoara Đavola u Zagrebu išao je vrlo brzo. Prvu smo ploču objavili početkom 1986. i iste smo godine imali nekoliko uspješnih koncerata u Zagrebu.

• Sjećate li se prvog?

- Probijanje leda dogodilo se u Kulušiću. Bilo je fenomenalno, klub je bio krcat, odlična atmosfera. Bio je to jedan od onih koncerata koje ću pamtiti cijeli život.

• Koliko se od tog vremena promijenila publika na vašim koncertima? Je li ostarila s vama ili se njihove godine ‘vrte’ i dalje oko dvadesete?

- Zadnjih godina pokušavam malo pažljivije gledati s pozornice. Nevjerojatno je da, unatoč mojem dugogodišnjem stažu na sceni, još uvijek ima onih koji me prate od prvih dana, koji su bili mladi zajedno sa mnom. Ipak, većinom su u prvim redovima mlađi naraštaji koji su se uspjeli zakačiti na moje pjesme. Fiumensi su grupa za 7 do 77.

• Izlazak albuma ‘Rijeka snova’ kritičarima je bio povod da vas svrstaju uz bok skladateljskih autoriteta poput Gibonnija i Zdenka Runjića. Vidite li vi sebe u tom društvu?

- Teško mi je samog sebe uspoređivati s drugima, to radije prepuštam onima koji to gledaju sa strane. Meni je od stabla teško vidjeti šumu, ali svima zahvaljujem na komplimentima. Što se mene tiče, stvar je jednostavna - kantautor sam, radim predano godinama, a uspio sam napraviti i nekoliko evergreen pjesama, što je valjda najbolji pokazatelj da nešto vrijedi.

• Vaš novi CD izašao je otprilike kad i Gibonnijev koncertni album. Opterećujete li se konkurencijom?

- Ne, kod mene se to izražava drugačije - ja imam opterećenje sam sa sobom. Nekad se mučim sa svojim pjesmama, jer mi je teško ispuniti vlastite kriterije. Tek kad pjesma zazvuči onako kako sam je zamislio, onda je puštam van.

“Stalno sviramo, iako nismo u medijima. Držim se podalje od žute štampe jer ne volim takvu pažnju. Kad nemam novu ploču, draže mi je da budem medijski nevidljiv. S druge strane, Fiumensi godišnje odrade oko 80 koncerata, što nas svrstava među grupe koje najviše sviraju i to po cijelom prostoru bivše države.” 

• Zato i niste pet godina objavili album?

- Da. Radim pomalo. Ali nisam mirovao, objavio sam nekoliko singlova za festival u Šibeniku. Znači, pauza je bila samo diskografska. Nije mi se žurilo, imam tonu materijala iza sebe, desetak studijskih albuma, stotinjak pjesmama, sasvim dovoljno za višesatni koncertni repertoar. Zato sam odlučio raditi malo polakše, pjesmu po pjesmu. Najgora opcija je napraviti dvije, tri jake pjesme, a s ostalima popunjavati materijal. Zato sad imam ploču koja se može slušati od početka do kraja.

• A kako se nosite s repertoarom Đavola? Izlazi li vam na uši izvođenje hitova iz osamdesetih po tko zna koji put?

- Ne bih izbjegavao te pjesme, vezan sam uz njih. One su dio mene, dio mog života, svaka od njih me podsjeća na neki trenutak iz mladosti. Pozitivna stvar u svemu tome je što Fiumensi na pozornici nemaju nikakav grč, sviramo već jedanaest godina zajedno i zbog toga možemo sebi dopustiti da na bini malo odlutamo u neke svoje improvizacije, pa zato stare stvari mogu zazvučati i pomalo drugačije. Ta koncertna evolucija hitova nas usrećuje.

• Koliko na vas kao autora utjecala činjenica da ste Dalmaciju zamijenili Kvarnerom?

- Ne znam, neki tvrde da mi je ovo najdalmatinskiji album dosad. Previše sam sazrio kao autor da bih se sada mogao mijenjati, to sam mogao kao tinejdžer. Split uvijek imam u sebi, pa makar se preselio i na Sjeverni pol. Jedino što sad dosta čvršće zvučimo, jer su članovi moga benda Riječani, koji u sebi nose taj rokerski štih. Dakle, sad se tu radi o kombinaciji rokerskog duha i mediteranske topline.