Prije 1980-tih operacije na bebama izvodile su se bez anestezije. Možda zvuči okrutno, ali razlog je bio taj što liječnici nisu znali na koji način bebe doživljavaju bol pa su se bojali da bi im prejaka doza anestezije ili lijekova mogla samo naštetiti.

S obzirom da novorođenčad ne može govoriti, liječnici su morali izmisliti metode kojima bi saznali kako doživljavaju bol, a istraživanje objavljeno u časopisu Current Biology, ukazuje nam upravo na njih. Suvremena tehnologija omogućila nam je da se napokon posvetimo istraživanju tog fenomena, zahvaljujući čemu otkrivene metoge sada možemo primijeniti i na ostale pacijente koji ne mogu komunicirati.

Prvi tragovi 1980-tih stigli su od životinja, na kojima je dokazano da živčani sustav od rođenja ima sposobnost osjećanja boli. No i dalje se postavljalo pitanje jesu li ti živci kod beba dovoljno razvijeni da uistinu funkcioniraju kao kod odraslih ljudi.

U to doba počele su se tražiti metode za ispitivanje percepcije boli kod djece. Jedna od njih bila je igla kojom su dotaknuli tijelo (nešto poput igle za ispitivanje krvi kod odraslih), a na koju su bebe reagirale psihološki (brži rad srca), hormonalno (otpuštanje kortizola) i bihevijoralno (plakanje). Te reakcije uzete su kao one kojima bi se trebala procjenjivati percepcija boli kod beba, što je bio temelj za razvoj kasnijih metoda.

Bol je u mozgu
Daljnji napredak zabilježio se nakon što su osim ponašanja i tjelesnih reakcija, liječnici počeli proučavati mozak. Živčani sustav je taj koji percipira bol, što znači da se ona može iščitati iz promjena u aktivnosti neurona. Za to proučavanje koristile su se neinvazivne metode poput elektromiografije i elektroencefalografija, koje mjere aktivnost mozga nakon što tijelo iskusi bol. Ova metoda objektivna je i kvantitativna, čime i pouzdana.

Potvrdila je da novorođenčad procesira bol u mozgu, ali da se tijekom godina to događa na različiti način. Otkriveno je da su preuranjeno rođene bebe osjetljivije na dodir od drugih beba, čak i kad se radi o običnom dodiru prstom, pa će se uvijek pokušavati izmaknuti i to cijelim tijelom. Starije bebe od neželjenih bi se (ali bezbolnih) dodira odmicale samo dijelom tijela koji bi bio dotaknut.

Sljedeći korak bilo je zabilježiti aktivnost mozga koji zapravo percipira bol. Za to se koristio EEG, koji mjeri moždane valove. Kod preuranjeno rođenih beba aktivnost mozga bila je velika, a oni su ekspresivno reagirali i na obične dodire. Nakon nekoliko mjeseci takva djeca već su pokazivala reakcije slične odraslim ljudima - više nisu bila toliko osjetljiva.

No, iako je ovo bio rezultat reakcije bebinog živčanog sustava, to ne znači da je bio izravni odraz onoga što je beba osjećala. Osjet bola istovremeno je rezultat fizičke i emocionalne komponente. Problem je jedino u tome što se ta emocionalna komponenta ne može objektivno izmjeriti.

Stres i bol
Mnoga novorođenčad preživljava psihološki stres kao rezultat kliničkih procedura koje spadaju u brigu za bebe. Usto, suočavaju se s bukom i sličnim neočekivanim događajima.

Po prvi puta, istodobno se uspjelo izmjeriti i razinu boli i stresa i to tijekom vađenja krvi od 56 novorođenčeta. Nakon vađenja krvi, mjerena je moždana aktivnosti i ponašanje beba, a prije tog procesa razina stresa mjerila se koncentracijom kortizola u slini i brojenjem otkucaja srca.
Pokazalo se da kod beba koje prethodno nisu bile pod stresom, bolna procedura će se zamijetiti u aktivnosti mozga i ponašanju - u obliku promena u izrazu lica. Bebe koje su bile pod većim stresom pokazale su još veću aktivnost mozga, ali ona se ne poklapa s promjenama u ponašanju. Drugim riječima, beba može pokazivati veću aktivnost mozga, ali gledajući samo njezino ponašanje, mi to ne bismo mogli zamijetiti.

Povećane razine stresa mogu izazvati povećane reakcije mozga izazvane osjetom boli, što znači da se kod beba najviše mora paziti upravo na razinu stresa. Čak i ako bebe tjelesnim pokretima ne reagiraju na bol, to ne znači da ju ne osjećaju. Kod preuranjeno rođenih beba, to se može vidjeti u trenucima kad se „isključuju" jer se osjećaju preplavljene osjetima. Također, to može značiti da liječnici i medicinske sestre neznajući nanose bebama bol, jer nemaju na temelju čega procijeniti koliko djecu zapravo nešto boli.

Osjet boli kod beba i dalje je nešto u što će zanimati stručnjake, ali znanost nam sada barem osvješćuje koliko o tome zapravo malo znamo.