« Hrvatska
objavljeno prije 1 godinu i 11 mjeseci
EHHH

Može li vlada natjerati Hrvate da više čitaju?

Poznato je da su Hrvati nacija koja malo čita, a više od polovice Hrvata u godinu dana ne pročita nijednu knjigu. U studenome, hrvatskom mjesecu knjige, vlada je zato donijela nacionalnu strategiju za poticanje čitanja

Čitaju li Hrvati? Pa sad...
Čitaju li Hrvati? Pa sad... (Arhiva)
Više o

strategija čitanja

,

knjige

,

Hrvati

Studeni je u Hrvatskoj tradicionalno posvećen knjizi. To je mjesec u kojem se održava Interliber, poznati zagrebački sajam knjiga. Ovogodišnji Interliber protječe u sjeni najveće krize s kojom se suočilo izdavaštvo u neovisnoj Hrvatskoj. Najprije slomom Algoritma, najvećeg hrvatskog knjižarskog lanca, a potom i kolapsom Agrokora, odnosno njegovog knjižarskog lanca Tisak Media, čime je Hrvatska preko noći ostala bez 60 posto infrastrukture za prodaju knjiga.

Vlada je poduzela niz mjera za spas knjižarske industrije, a prošlog je tjedna donijela i Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, shvativši da neće biti koristi od izdavanja knjiga ako ih nitko ne bude htio čitati. Turobna statistika nam govori da više od polovice Hrvata u godinu dana ne pročita niti jednu knjigu, a prema rezultatima PISA istraživanja čak petina djece u dobi od 15 godina ispod je razine čitalačke pismenosti. Pod geslom "Čitajmo da ne ostanemo bez riječi" autori strategije nizom mjera - programima za poticanje čitanja, opremanjem knjižnica knjigama, omogućavanjem besplatnog korištenja knjižnica mlađima od 18 godina i senzibiliziranjem medija za važnost čitanja - žele potaknuti čitanje i razviti čitalačku pismenost, osobito kod mladih.

Trošenje studentskog džeparca na knjige

Mišljenje o toj inicijativi, ali i o tome koliko čitaju i zašto, ovaj smo put potražili od običnih građana-čitatelja, koji su za DW spremno podijelili vlastito iskustvo, iako se brzo pokazalo da naši sugovornici baš i ne spadaju u hrvatsku većinu koja čita malo ili ništa.

Kao studentica filozofije i fonetike čita hrpu literature, a gotovo sav džeparac troši po zagrebačkim antikvarijatima i knjižarama na kupnju knjiga s područja filozofije, psihologije i književnosti. Tih godina udareni su i temelji njezine kućne biblioteke, koju danas rado obogaćuju svi članovi obitelji, kćeri i suprug, ovisno o osobnim i profesionalnim afinitetima. "Knjige, i umjetnost uopće, za mene i danas imaju posebno mjesto i značenje jer su ključni faktori u formiranju mog osobnog identiteta i svjetonazora. Čitanje knjiga vidim kao pokušaj kritičkog razumijevanja sebe i svijeta koji nas okružuje, ali i pokušaj promjene i oplemenjivanja sebe i društva u kojem živimo", kaže naša sugovornica, inače profesorica etike u Srednjoj školi u Zaboku. Tijekom dugogodišnjeg rada u obrazovanju svakodnevno se susreće s drastičnim padom interesa učenika za čitanjem, zbog čega Nacionalnu strategiju za poticanje čitanja pozdravlja kao pozitivan korak u razvoju kulture čitanja.Mirjana Spajić, rođena Osječanka koja živi u Krapinskim Toplicama, pozitivan stav prema čitanju gaji još od osnovnoškolskih dana i čitanja lektirnih djela, aktivnosti u knjižničarskoj grupi i čestih susreta sa svijetom knjiga u osječkoj donjogradskoj knjižnici. Njezin interes za knjigu rasplamsao se u srednjoj školi, osobito prema knjigama psihološke i socijalne tematike, nastavi filozofije i sociologije te fakultativnoj nastavi socijalne psihologije koju su inicirali sami učenici, uz veliku podršku profesorice filozofije, a što je u njezinom slučaju bitno utjecalo i na budući izbor studija.

Tablet dobar kao i "stari, dobri papir"

Nije, objašnjava, problem u njihovoj dostupnosti. Njegova djeca su članovi gradske knjižnice pa uvijek pronađe nešto i za sebe. Ne bježi ni od elektronskih knjiga koje voli čitati na tabletu, što mu je ponekad ugodnije nego u rukama držati "stari, dobri papir". No problem je u vremenu. Čitanje knjiga postala je isključivo noćna djelatnost, jer dnevni ritam ne ostavlja prostora smislenom čitanju veće količine stranica, no tada čitanje dobiva konkurenciju s mentalno manje zahtjevnim aktivnostima, poput gledanja sjajnih TV-serija. "Kako sličan dnevni ritam imaju svi odrasli koje poznajem, pretpostavljam da to predstavlja i glavni problem kada je riječ o poticanju čitanja. U svijetu svekoliko dostupne zabave, publika ima sve manje vremena, a knjiga sve manje - publike", zaključuje Klarić.I novinar Jasmin Klarić misli da je nova strategija za poticanje čitanja dobra ideja, znajući da su koristi čitanja za razvoj osobe i društva neupitne i teško zamjenjive. "Okvirne ideje iznesene u strategiji su dobre - čitanje kao aktivnost učiniti više javno prisutnom, dostupnijom i poželjnijom. Pogotovo kad su u pitanju djeca i stvaranje navike čitanja kod njih", kaže Klarić, koji prirodom posla dnevno pročita desetke, ako ne i stotine članaka, iako priznaje da, kada je o knjigama riječ, čita manje.

Čovjek - "beštija koja čita"

Riječanka Eda Harbaš odrasla je u čitalačkoj obitelji. Svoj život opisuje parafrazom naslova Márquezove autobiografije "Živjeti da bi se pripovijedalo": "živjeti da bi se čitalo". Njezin otac, pomorac, redovito je na svoja daleka, prekooceanska putovanja, u koferu s odjećom, na brod nosio knjige.

No Eda Harbaš nije samo pasivna čitateljica. Otkriva nam da uživa u dvije povlastice svog dugogodišnjega čitanja. "Prva je da povremeno čitam bolesnoj djeci. Riječ je o volonterskom, humanitarnom radu u Udruzi za dobrobit djece Portić, a druga je da sam članica kluba čitatelja pri mjesnoj knjižnici Čavle, ogranku riječke Gradske knjižnice. Prva me čini boljom u zajednici, a druga mi omogućava ravnopravno raspravljati o pročitanim knjigama. Nedavno sam zaključila kako je čitanje u čitateljskom klubu prvorazredna vježba za toleranciju i prihvaćanje", kaže ova strastvena čitateljica, koja za kraj spominje "besmrtnog Miljenka Smoju i njegovu poslovičnu misao kako je 'čovik jedina beštija koja piše'". I hrabro se nadovezuje: barba Miljenko, i beštija koja čita!"Pročitane su se knjige s ocem vraćale kući, gomilale i privlačile me. Taj rani dodir s knjigom i čitanjem, kao uobičajenom obiteljskom aktivnošću, prirodno i neprimjetno, već u petoj godini života uveo me u privilegirani svijet čitanja", prisjeća se naša sugovornica. Razmjena knjiga u školskoj knjižnici i bibliobusu bila je konstanta njezinog djetinjstva, odrastanja i mladosti. "Mogla sam birati i birala sam. Čitala sam domaće i strane autore. Krimiće i ljubiće. Sage i kratke priče. Povijesne knjige i naučnu fantastiku. Epove i putopise. Knjige nepoznatih i renomiranih pisaca. Čitala sam u svakoj dnevnoj i noćnoj prilici. Čak i u autobusu. Čitanje je za mene ugodan ritual učenja života i snaženja duha. Kroz čitanje sam upoznala veličanstvene ljude, autore i autoritete. Identificirala sam se s tisućama likova iz pročitanih knjiga. Čitanje me formira i upotpunjuje", u jednom dahu kazuje Harbaš, koja će između knjige i e-knjige uvijek izabrati - knjigu.

Piše: Denis Romac/DW
11.11.2017. 08:01:00
Novi komentar
nužno
nužno